Ауторска лиценца

Creative Commons licenca
Ovo delo je licencirano pod uslovima licenceCreative Commons Autorstvo-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Srbija .

Претражи овај блог

субота, 7. фебруар 2015.

Ka novim velikobečkerečkim slikarskim ateljeima II

Pedagozi u ateljeima

Napomena: Kada je Vukica Popović davne 1969. stvorila termin „Velikobečkerečki slikarski ateljei“ ona nije stavila poseban akcenat na značaj rada samih ateljea, kao i pedagoški uticaj pojedinih slikara u njima. Ipak ovi momenti bi upravo na pravi način pojasnili Vukicinu misao, koja i danas živi.

Na samom početku razvoja slikarstva u Bečkereku pedagoški momenat je i više nego značajan faktor. Tako je na primer moler i ikonopisac Dimitrije Popović (1738-1796) podučavao svoje kumče Alekseja Nikiforovića (1756-1808). Isti slučaj je i sa drugim značajnim baroknim slikarom Teodorom Popovićem (1747-1807) u čijem ateljeu likovno stasavaju njegovi sinovi Georgije i Jeftimije.
Dolaskom Konstantina Daniela u grad 1826. godine značaj ateljea je dobio nove i do tada nezamislive razmere u gradu. U njemu borave brojni učenici željni znanja, kao što su Ivandi (1847), Uroš Knežević (pre 1849), Đura Jakšić (1850). Čak i kada je napuštao grad Konstantin je imao svoje učenike. Prilikom slikanja ikonostasa u Dobrici 1852. godine, pomagači i učenici su mu bili Lazar Nikolić (1824-1889) i Marko Zavišić (1834-1855).
            Pred kraj Danielovog života 1870. godine u Bečkereku je otvorena i slikarska škola „za obrazovanje diletanata koji osećaju da imaju talenta“ od strane Jožefa Špoljarića. Prema trenutno dostupnim informacijama ova škola je radila i naredne 1871. godine.
            Mnogo godina kasnije nakon I svetskog rata postojaće još dve privatne inicijative za osnivanje slikarskih škola. To su pre svega pokušaji Aleksandra Sekulića (1877-1942) i Janoša Ajha (1899-1943). Nažalost ove inicijative nisu imale odjeka u javnosti i među omladinom. Interesantno je da su u Ajhovim planovima bili i časovi istorije umetnosti kao deo školskog programa.
            Pored rada u ateljeima gradska mladež je osnovna znanja mogla primiti i u obrazovnim ustanovama. Iz istorijskih izvora poznato nam je više gimnazijskih profesora crtanja. Prvi među njima je bio Jožef Špoljarić (1872), koga nasleđuje 1877. Antal Strajtman (1850-1918), koji se sa velikom posvećenošću bavi pedagoškim radom. Godine 1903. organizovao je i prvu izložbu dečijih crteža. Nakon I svetskog rata za profesora  u Gimnaziji dolazi i Aleksandar Lažečnjikov (1872-1944), koga nasleđuje Karolj Fajfer 1941. Godine.

Ateljei kao objekti

U Zrenjaninu danas postoji čak tri reprezentativne građevine koje su izuzetno značajne za razvoj likovne umetnosti u gradu i šire. One ne predstavljaju samo objekat od istorijskog značaja već imaju i značajne arhitektonske karakteristike. Posmatrano iz ugla naučno-fantastične vizije grada, ova tri objekta bi mogli činiti snažan kulturni i turistički potencijal grada.
Prvi među njima je kuća i atelje Konstantina Danila iz 1837, koja se prema mojim saznanjima ne nalazi na listi zaštićenih objekata u gradu. Iako je u posleratnom vremenu ova kuća izgubila određene arhitektonske karakteristike, nije nemoguće vratiti joj stari sjaj. U dvorištu kuće nalazila se manja za smeštaj učenika (ne znam da li ona danas postoji).
Drugi objekat je poznat po tome što je bio Oldalov atelje, a danas je u njemu izložbeni salon Istorijskog arhiva i još ponešto. U ovoj kući je 1897. godine boravio prestonički slikar Pal Vago, na poziv Torontalske županije. Povodom proslave Milenijuma od dolaska Mađara u Panoniju, on je dobio zadatak da naslika „Defile banatskih spahija pre carem“.
Treći objekat od izuzetnog značaja je kuća slikara Varkonjija iz 1910. godine. U ovoj kući su kreativno vreme provodili brojni slikari, jer je Jozef Varkonji (1879-1938) u letnjim mesecima od svoje vile pravio slikarske ateljee. Samim tim ova kuća se može smatrati pretečom likovne kolonije.