Ауторска лиценца

Creative Commons licenca
Ovo delo je licencirano pod uslovima licenceCreative Commons Autorstvo-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Srbija .

Претражи овај блог

четвртак, 30. јануар 2014.

Banatski vez (1900-1950)

Poklopac za bokal
Češljara
Peškir
Detalj šustikle
Jastučnice

Kuvarica dozidnica
Peškir

субота, 2. новембар 2013.

Paralele iz prošlosti VIII


























Staklena doza za šećer kompanije Schreiber & Neffen, oko 1900.
vs
Palata Dundjerski (arh. Mocsányi Károly & Székely Marcell), Bečkerek, 1905.

петак, 11. октобар 2013.

Protojerej bečkerečki Đura Strajić (1857-1915)

(Biografija)

- 1857. rođen u Dubici (HR)
- 1878. napisao je dramu „Cilindar: šaljiva igra u jednoj radnji“, koja je publikovana u štampariji A. Pajevića u Novom Sadu
- 1882. za vreme boravka u Sremskim Karlovcima sarađuje sa listom Javor i publikuje pesme: Jednoj devojci na Božić, Spomenak Milivoju Maukoviću i dr.
- 1887. bio je sveštenik u Rumenci (Piroš) kod Novog Sada
- 1888. na tekst  Đure Strajića „Đačka poputnica“ note je sastavio Vl. Karakašević, što je publikovano u Nevenu (Novi Sad).
- 1889. povodom petsto godina od kosovske bitke Đura Strajić je napisao „Vidovdansku himnu“, za koju je Hugo Dubek (1852-1897) komponovao muziku.
- 1890. napisao je pesmu „Na Božić – uspomena na sina jedinca“ za časopis Javor
- 1892-1899. spominje se kao sveštenik u Sentomašu (Srbobran)
- 1893. govor sveštenika Đure Strajića „Žena kao domaćica, supruga i mati“ na zabavi „Dobrotvorne zadruge sentomaških Srpkinja“ izdat je u štampariji A. Pajevića u Novom Sadu.
- 1895. Napisao je tekst „Reč-dve o srpskim svatovima“, koji je publikovan u Kalendaru manastirske štamparije za prostu godinu 1895. (Novi Sad)
- 1895-1897. Sveštenik Đura Strajić je bio sakupljač pretplate za knjige Srpske književne zadruge.
- 1899. Učestvovao na primanju preko hiljadu Šokaca u pravoslavlje u Santovu. Iste godine je potvrđen za protojereja bečkerečkog. Odmah po dolasku u Bečkerek pomaže Veliko bečkerečku srpsku čitaonicu.
- 1901. U časopisu Brankovo kolo izašao je „Prolog“ prote Strajića, koja je pre toga predstavljena na besedi Veliko bečkerečkog srpskog crkvenog pevačkog društva.
- 1905. U Brankovom kolu je publikovana pesma Đure Strajića „Amerikanac“, koja je pre toga predstavljena na Svetosavskoj besedi Veliko-bečkerečkog srpskog crkvenog pevačkog društva.
- 1907. prisustvuje tronisanju crkve od strane temišvarskog episkopa u Begej Sen Đurađu (danas Žitište)
- 1914. (leto) uhapšen i interniran zajedno sa još jednim sveštenikom i bečkerečkim učiteljima od strane ugarskih vlasti.
- 1915. Umire i biva sahranjen u Bečkereku

Za vreme boravka na bogosloviji je drugovao sa Germanom Opaćićem (1857-1899), koji kasnije postaje bački episkop. Već u to vreme se ozbiljno počinje baviti književnošću, što će mu biti preokupacija u većem delu života. Iako su ga smatrali za jednog od narodnih vođa, on se nije bavio politikom, mada je pomagao ljude koji su to činili. Nije želeo da se ističe kao vođa već kao duhovni pastir svojih parohijana.

понедељак, 7. октобар 2013.

Protojerej bečkerečki Žarko Stakić (1864-1935)

(biografija)

- 1864. godine je rođen u Bačkom Petrovom selu (Stari Bečej)
- 1877/8. se konstatuje da je dobar đak – „odlikaš".
- 1885. preveo je sa nemačkog pripovetku za decu „Kaptal“ Franca Hofmana iz 1846. Pripovetka je objavljena u štampariji J. Grčića u Bečkereku.
- 1889. godine je rukopoložen za sveštenika, a iste godine se ženi sa Anom Jovanović iz Elemira
- 1891. sarađuje sa bečkerečkim informativno-kulturnim i političkim nedeljnikom Kolo.
- 1892. ime prote Stakića se nalazi među pretplatnicima za knjigu Život i priključenija Dositeja Obradovića.
- 1897. jerej Stakić admistrira obe bečkerečke parohije
- 1901. pomaže Pavlu Aršinovu u pisanju teksta o Konstantinu Danielu i šalje mu slikarevu umrlicu u Beograd.
- 1903. sarađuje sa Maticom srpskom i šalje izveštaj o duhovnom i materijalnom stanju u narodu. U svom izveštaju on pokazuje predrasude prema seljaštvu, ali skreće pažnju na ozbiljan problem da se usled nedovoljno pravoslavne literature, ljudi okreću ka protestantskim i rimokatoličkim izdanjima.
- 1904. spominje se kao protin pomoćnik
- 1907. prisustvuje tronisanju crkve od strane temišvarskog episkopa u Begej Sen Đurađu (danas Žitište)
- 1908. sveštenik Žarko Stakić iz Bečkereka je učestvovao na konferenciji u Turskom (Starom) Bečeju, koja je predložila osnivanje srpske demokratske stranke.
- 1908/1909. sastavio je parohijski letopis Vavedenskog hrama
- 1910. se nalazi kao redovni član u Saborskom odboru.
- 1912. napisao je tekst „Na Krstov-dan“ za Bogoslovski glasnik
- 1914. proizveden je za protoprezvitera i boravio je pri Uspenskom hramu.
- 1918. u Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini je osnovano Srpsko nacionalno veće, a jedan od članova bio je i protoprezviter Žarko Stakić. Nakon ulaska vojske u Bečkerek i skupa ispred Županije, prota Žarko Stakić je u Uspenskom hramu držao blagodarenje i pozdravio srpsku vojsku.
- 1931. prota Žarko Stakić je pomogao osnivanje udruženja pod nazivom "Pravoslavna narodna hrišćanska zajednica", koja je imala za cilj da podiže moral i narodnost jugoslovenskog naroda, pomaže duhovni rad SPC, skuplja materijalna sredstva za podizanje manastira i drugih verskih ustanova.
- 1934. na svečanoj akademiji u najboljoj dvorani u gradu (zgrada Opštine?) organizovana je svečana akademija udruženja Jadranska straža, a među prisutnima je istaknuto mesto je pripalo proti Žarku Stakiću.

Po ženskoj liniji prota Stakić potiče iz poznate senćanske familije Đorđević iz koje su potekli veliki kulturni pregaoci ove nacije. Brat od tetke mu je bio Stevan Sremac, ujak Jovan Đorđević (pisac himne Bože pravde), a sestrić arhitekta Aleksandar Deroko. Ovim biografskim podacima treba dodati da je ovaj dugogodišnji bečkerečki prota nakon završene bogoslovije radio i kao katiheta u u bečkerečkoj (danas zrenjaninskoj) gimnaziji, gde je kao vaspitač radio na uzdizanju omladine. Važio je za odličnog besednika, a za svoje zasluge odlikovan je naprsnim krstom i ordenom Sv. Save IV reda. Njegov sin je takođe bio poznati kulturni radnik i petrovgradski lekar Momir Stakić.

D.V.

PS
Tekst inspirisan željom M.V. – praunuke protojereja Žarka Stakića

понедељак, 17. јун 2013.

Protoprezviterat Veliko Bečkerečki u Temišvarskoj eparhiji (1717-1921/1931)

Nakon odlaska Turaka sa ovih prostora episkopske stolice u Banatu su trajno smeštene u Temišvaru i Vršcu. Iako je temišvarskom episkopu Joanikiju Vladisavljeviću (1713-1727) 1716. godine dodeljena vodenica na Begeju u Bečkereku, koja je obećana još episkopu Isaiji Đakoviću, on izgleda nije pomišljao na seljenje episkopske stolice. U međuvremenu crkvenu organizaciju je nakon rata trebalo obnoviti i postaviti na nove temelje u okviru nove države, Habsburške monarhije. Bečkerek je potpao pod jurisdikciju temišvarskog episkopa, a u gradu je prema nekim navodima već 1718. delovala institucija protoprezviterata, koja je obuhvatala područje Bečkerečkog okruga. Međutim, najverovatnije da u to vreme protoprezviter i nije imao stalno sedište. U Modošu, koji je bio deo bečkerečkog okruga  je 1730. godine sahranjen protopop Gavrilo Milutinov. Isti Gavrilo je 1715. godine modoškoj crkvi poklonio knjigu, a 1726. je bio poslanik na saboru u Karlovcima, na postavljenju mitropolita Mojseja Petrovića, kada je potpisan kao protopop banatski. Da institucija protoprezviterata nije bila do kraja uobličena u to vreme dokaz su i Pravila za protoprezvitere, koja su donešena tek 1733. godine. Ne znamo na koliko je protoprezviterata tada bila podeljena Temišvarska eparhija. Godine 1726. spominju se četiri protopopa, a nakon 1735. njih šest. Vremenom je broj rastao. Godine 1776, nakon velike reforme crkve, Temišvarska eparhija je podeljena na 10 protopijata, od kojih je jedan bio i bečkerečki. U njemu je tada bilo 22 parohija i 2 filijale. Broj parohija u bečkerečkom protoprezviteratu vremenom porastao da bi se sredinom XIX veka ustalio na broj od 41. One su raspoređene na teritoriji Bečkerečkog i Modoškog okruga, kao i dela teritorije pod vojnom upravom. U pitanju su naselja: Veliki Bečkerek, Ečka, Aradac, Elemir, Jankov most, Sent Đurađ, Veliki i Mali Torak, Srpski itebej, Pardanj, Modoš, Boka, Neuzina, Sarča, Botoš, Tomaševac, Orlovat, Farkaždin, Leopoldova i Perlez.

Statistika bečkerečkog protoprezviterata
1847.    41 parohija                                                       49164. duša      21 crkva                            
1856.    36 parohija (+5 filijala)                               45767. duša
1859.    36 parohija (+ 5 filijala)                              49850. duša

Godine 1864. dolazi do velikih promena u organizaciji banatskih episkopija. Iz crkvene organizacije SPC izlaze delovi sa većinskim rumunskim stanovništvom, što je značilo podelu banatskih episkopija. Tako je Temišvarskoj episkopiji ostalo samo tri protopopijata (temišvarski, bečkerečki i kikindski), kojima je pridodad aradski, dok je pančevački pridodat novom organizacijom Vršačkoj episkopiji, koja je u međuvremenu ostala samo na dva protoprezviterata. Prema podacima iz 1877. vidimo da je određene parohije iz jugoistočnog dela bečkerečkog protoprezviterata (kao što su Botoš, Orlovat, Perlez) takođe pridodate Vršačkoj episkopiji.
Nova promena u samoj organizaciji protopopijata bečkerečkog desila se 1868. godine na osnovu kraljevskog reskripta, kojim se osnivaju srpske pravoslavne crkvene opštine. Na taj način je crkvena imovina više nije bila pod upravom crkvenog odbora na čijem čelu je bio prota, već je ona prešla pod upravu opštine koju su činili predstavnici vernika. Ova promena je u poslednjim decenijama XIX veka dovela do snažnog finansijskog uspona crkve u Bečkereku. Kraljevski reskript predviđao je i smanjenje parohija, što je vremenom i činjeno.
Proto-prezviteri su u crkvenom smislu bili zaduženi za određenu oblast i bili su značajna karika između episkopske uprave i paroha i njegovih parohijana. Zbog širine posla koji su obavljali, oni su često imali pomoćnike i namesnike. Tako se na primer, 1870-1871. kao pomoćnik prote Danila Stajića spominje sveštenik Georgije Stajić. Bečkerečke prote su bile među obrazovanijim ljudima svog vremena. Pored verskih obaveza često su bili predstavnici nacije na crkveno-narodnim saborima i u drugim institucijama. Veći deo njih se okušao i u književnosti, a javljaju se i kao dobrotvori. Bilo je i posve neobičnih poslova koje su prote morale raditi. Tako je prota bečkerečki Ilija Nikolić morao hvatati odbegle monahe iz manastira Pribina glava i vraćati ih iz Banata u Srem.

Bečkerečki protoprezviteri (uz kraću biografiju)
1735. Prota Gavrilo Andrejević
- Jedini poznati podatak o ovom proti je da je bio učesnik crkveno-narodnog sabora nakon 1735.
1741-1767. Prota Ilija Nikolić/Nikolajević
- Rođen 1715. u Temišvaru. Učio se u Temišvaru i Beogradu, a podučavao je i druge sveštenike. Prota postao 1741. godine. Ubio ga konj 1767.
1768-1806. Prota Teodor Kadić
Rođen u Malom Bečkereku. Godine 1767. bio je paroh u V. Bečkereku.
1808-1831. Prota Lazar Popović
- Pomagao podizanje crkve u Sent Đurađu (danas Žitište) 1810. godine.
1836-1852. Prota Petar Cvetković
- Godine 1846. bio je član Konzistorije Temišvarske eparhije.
1852-1876. Prota Danilo Stajić
- Rođen 1811. u V. Bečkereku. U periodu 1845-1846. je bečkerečki paroh. Godine 1861. poslanik Blagoveštenskog sabora u Karlovcima. Bavio se književnim radom. Umro 1878. godine.
1879-1898. Prota Ljubomir Panić
Rođen u V. Bečkereku 1826. godine. Bio je zet prote Danila Stajića, a bavio se pesništvom. Umro 1898. godine.
1899-1914. Prota Đorđe Strajić
- Rođen 1857. u hrvatskoj Dubici. Pre dolaska u Bečkerek bio paroh u Sentomašu. Dobrotvor srpske čitaonice i pisac. Hapšen za vreme I svetskog rata. Umro 1915. u Bečkereku.
1914-1935. Prota Žarko Stakić
Rođen u Starom Bečeju Bečeju 1864. Sarađivao je sa listom Kolo, a napisao je i parohijski letopis. Odlikovan ordenom Sv. Save IV reda. Umro 1935. godine.

Početak XX veka obeležile su velike istorijske promene koje su se odrazile i na organizaciju Temišvarske eparhije. Nakon I svetskog rata, ugovorom o miru, Banat je podeljen na srpski i rumunski deo. Ovom podelom je sedište eparhije ostalo u stranoj državi, pa je tadašnji episkop 1921. godine svoje sedište privremeno preselio u Kikindu. Tada nastaje jedna vrsta prelaznog perioda, a eparhija nosi nazi Temišvarsko-Velikokikindska. Tako je bilo sve do 1931. godine, i nove reforme crkve, kada je ustanovljena današnja Banatska eparhija.

D.V.

Literatura:
J.P. Jordan, Jahrbücher für slavische Literatur, Kunst und Wissenschaft, Том 5, Leipzig 1847.
Hof- und Staats-Handbuch des Kaiserthumes Österreich, Beč (za godine 1856, 1859, 1868)
K. F. Czoernig, Ethnographie der österreichischen Monarchie tom 3, Wien 1857.
Srpski letopis za godinu 1870. i 1871; knjiga 113, Novi Sad 1872.
Dvorzsak, Janos, Magyaroszag Helysegnevtara, Budapest 1877.

Tihomir Ostojić, Dositej Obradović u Hopovu, Novi Sad 1907.Ivan Aleksić, Monografija Modoške eparhije, Sremski Karlovci 1932.
Felix Milleker, Geschichte der Stadt Veliki Bečkerek: 1333-1918, Vršac 1933.
Ur. Aleksandar M. Stanojlović, Monografija Petrovgrad, Petrovgrad 1938.
Dušan J. Popović, Srbi u Banatu do kraja XVIII veka, Beograd 1955.
Ljubica Budać, Begej Sveti Đurađ – Žitište, Žitište 2000.
Miloš A. Popović, Versko-Crkveni život Srba u Banatu, Zrenjanin 2001.
Temišvarsko-Velikokikindska eparhija, Narodna enciklopedija Srpsko-Hrvatsko-Slovenačka Knjiga 2 (reprint), Novi Sad 2001.
Filip Krčmar, Dejan Vorgić, Spomen obeležja u porti Uspenskog hrama u Zrenjaninu, RMV 53, Novi Sad 2011.

Područje Bečkerečkog protoprezviterata (sredinom XIX veka)