Ауторска лиценца

Creative Commons licenca
Ovo delo je licencirano pod uslovima licenceCreative Commons Autorstvo-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Srbija .

Претражи овај блог

четвртак, 24. децембар 2009.

Zrenjanin je nekada pravio nameštaj II

Anton Bence & sin, umetna tvornica nameštaja (II deo)
Od radionice do tvornice
Tokom svoje istorije fabrika Bence je širila svoje kapacitete i zapošljavala sve veći broj ljudi. 1900-te je imala 42, 1910-te 57 radnika, dok je krajem 30-tih taj broj porastao na oko 250. Najzaslužniji za ovaj brzi napredak je bio Mikša Bence, sin osnivača. Sa njim dolazi industrijalizacija i nabavka novih strojeva i modernih mašina, koje su ubrzale i olakšale proizvodnju. Međutim one nisu uspele da smanje nezadovoljstvo radnika zbog malih plata i dužine rada, zbog čega su sve do II svetskog rata često izbijali štrajkovi. Mikša Bence je u nedostatku dovoljno domaćeg  kadra dovodio strane obučene radnike koji su onda svoje znanje prenosili domaćim. 1909. fabrika je prerasla tadašnje smeštajne kapacitete u ulici Cara Dušana br. 25, pa se Mikša odlučio da kupi zgradu na Begeju (Gimnazijska br. 8) i tu prebaci proizvodnju. U monografiji Petrovgrada iz 1938. godine se kaže da je „preduzeće jedno od najstarijih, najvećih i najuređenijih“ u Kraljevini Jugoslaviji.
Prodajni i izložbeni saloni
1908. godine Mikša Bence kupuje zgradu namenjenu stalnom izložbenom salonu u glavnoj bečkerečkoj ulici (Kralja Aleksandra br 21.). Ova spratnica građena u kombinaciji eklektičnih stilova i secesije sa velikim otvorima je bila idealna za buduće planove Benceovih. Pored salona u njoj je bilo smešteno tapetarsko odeljenje i stovarište. Prostor salona je bio otvoren i za druge aktivnosti. 1934. godine je zabeleženo da je slikar Domanski Jene upravo tu izlagao svoje slike. Posle salona u Bečkereku otvorene su i prodavnice u Beogradu i Novom Sadu. Na reklami objavljenoj 1929. u listu Politika vidimo da je prodavnica nameštaja tada već postojala u Beogradu. Nalazila se u kući Dimitrija Naumovića u Kolarčevoj broj 9.
Drugi proizvodi i nagrade
Na jednoj staroj fotografiji Benceovog salona sa početka XX veka se vidi da nameštaj nije bio jedina delatnost u kojoj je tvornica ostvarivala profit. U njoj su proizvođeni sanduci za sahranjivanje, a u okviru salona je funkcionisao i pogrebni zavod. Pored opreme za pogreb proizvođene su sasvim uspešno i roletne za prozore i šalukatre. One su bile samo jedan od nekoliko zaštićenih Benceovih patenata i izuma. Ono što ih je krasilo jeste da su bile vodootporne i impregnirane štofom. Za svoje zasluge i dostignuća fabrika i njeni vlasnici su odlikovani u Parizu, Londonu, Briselu Gran Pri medaljom i Krstom časti, a 1936. i nacionalnim priznanjem Ordenom sv. Save IV stepena.

D.V.

среда, 18. новембар 2009.

Zrenjanin je nekada pravio nameštaj I


Anton Bence & sin, umetna tvornica nameštaja (I deo)
Porodični posao
Istorija fabrike nameštaja Antona Bencea počinje daleke 1861. godine. Posle višegodišnjeg putešestvija i rada po Francuskoj, Švajcarskoj i Beču, Anton (1838-1916) je odlučio da se skrasi u Velikom Bečkereku i tu napravi malu stolarsku radionicu za proizvodnju nameštaja. 1862. godine, u vreme kada Bence pokušava da novcem i iskustvom stečenim u inostranstvu razvije sopstvenu manufakturu, u gradu su već postojale dve radionice za ručno pravljenje nameštaja i tapaciranje. Njih su držali Anau Jozef i Lihovnik Ant. Vremenom je Anton Bence uspeo da potisne ove radionice i da u periodu od 1879. do 1886. svoju manufakturu pretvori u mini fabriku.
Kada se proizvodnja počela zahuktavati vlasnik je poslao svog sina Mikšu (1868-1949) u inostranstvo radi sticanja znanja. Međutim, Anton je ubrzo zadobio tešku povredu i Mikša je morao da se vrati kako bi preuzeo rukovodstvo nad fabrikom. Svoje znanje i preduzimljivost je ubrzo iskoristio da od male fabrike stvori moderno industrijsko preduzeće. Svoju decu je takođe školovao u inostranstvu kako bi nastavio tradiciju uključivanja potomaka u posao.
Zoltan Bence (1902-1986), jedan od Mikšinih sinova, završio je školu Arts and Crafts u Štutgartu. 1924. godine vratio se u Veliki Bečkerek i kao stručnjak za unutrašnje uređenje ubrzo je preuzeo ulogu glavnog dizajnera. Za njega se kaže da je stvarao vrlo „praktičan i udoban nameštaj“. Drugi Mikšin sin, Atila, diplomirao je ekonomiju i po povratku u grad je preuzeo kako organizaciju preduzeća tako i komercijalu. Sa ovako podeljenim poslovima ova dva brata su vodila fabriku sve do kraja II svetskog rata.
Nakon rata i nacionalizacije imovine fabrika je oduzeta vlasnicima. Zajedno sa još jednom fabrikom nameštaja (Pavla Melegija) je pretvorena u jedinstveno preduzeće Žarko Zrenjanin. Jedan od članova porodice Bence kasnije je primljen u radni odnos novoosnovane fabrike, kako bi uspeo da ostvari penziju i svojim iskustvom doprinese tvornici. Duh Bencea je nastavio da živi u novonastalim uslovima sve do kraja XX veka kada je fabrika kao i mnoge druge doživela svoj krah. Privatizacijom preduzeća prestala je izrada umetničkog nameštaja u Zrenjaninu.
Tibor Bence (r. 1939), sin Zoltana Bencea, iako mali u trenutku nacionalizacije, nastavio je porodičnu umetničku nit i posvetio se arhitekturi i slikarstvu. Od 1978. godine aktivan je u Minhenu.
Nameštaj
Danas je izuzetno teško identifikovati i locirati nameštaj koji se proizvodio u fabrici Antona Bencea. On najčešće nije obeležavan jer je prodavan u sopstvenim prodavnicama. Problem je i u tome što to nije bila i jedina tvornica nameštaja u gradu. Krajem XIX veka nameštaj je sigurno nosio karakteristike istoricizma a verovatno i folklora, dok je početkom XX veka trpeo značajan uticaj secesije. Njen uticaj je trajao i nakon I svetskog rata. U Industrijskom kompasu iz 1926. godine nalazimo skromne ali vredne podatke o preduzeću. U fabrici se koristi isključivo tvrdo drvo (bukva, hrasta, javor...), a proizvodi se masivan namestaj, što je svakako odlika Art deko stila. Iz svega gore napomenutog možemo primetiti da su se tadašnji dizajneri trudili da koliko toliko drže korak sa svetskim trendovima.
Imao sam priliku videti jednu Benceovu trpezariju iz perioda Art dekoa. Ona sadrži šest stolica sa tapaciranim sedištima, od kojih su dve sa rukohvatima i namenjene su čelu stola. Tu su i dve masivne furnirane vitrine. Donji delovi su kubični sa po dvoje vrata, dok su gornji manji i elipsoidni. Od posebnog su ukrasa kićanke i rese na ključevima, koje su sasvim moguće rađene u nekoj lokalnoj fabrici.
Kada se u monografiji Zrenjanina iz 1938. spominje da fabrika proizvodi sobni i stilski nameštaj verovatno se misli na njegovu osnovnu namenu u prostoru, privatnu i javnu. Što se tiče soba, kapacitet tvornice je bio oko 1000 godišnje. Po podacima iz 1939, a koji se odnose na obe zrenjaninske fabrike nameštaja, vidimo da je te godine pored 1500 soba proizvedeno i 200 komada kancelarijskog nameštaja i 2100 raznog drugog.

D.V.

PS.
Literatura i izvori biće navedeni na kraju niza tekstova.

субота, 7. новембар 2009.

Paralele iz prošlosti I




















Koincidencija ili uzor...
Slučajnost ili duh vremena...

четвртак, 29. октобар 2009.

Nadgrobni spomenici

Nadgrobni spomenici Zrenjanina
(XVII – početak XVIII veka)
Nakon nekoliko vekova od kada je poslednji put zabeležena obrada kamena u Bečkereku dolazi do pojave klesara nadgrobnih spomenika ili kovača kako su se još zvali u kasnosrednjovekovnoj Bosni. Tokom XVII veka u samom gradu su postojale solidne okolnosti za razvoj ovog vida izražavanja. Klesari nisu zabeleženi u onovremenim pisanim izvorima niti su po dosadašnjim saznanjima potpisivali svoje radove. U poređenju sa tadašnjim ćurčijama, kalajdžijama i terzijama oni su verovatno bili na samoj margini onovremenog zanatstva. Međutim za razliku od ostalih zanatlija klesarski pečat nam se sačuvao do današnjih dana.
Ono što je interesantno a vezuje ovu delatnost sa čuvenim bečkerečkim zlatarstvom je činjenica da u gradu i okolini nije postojao repromaterijal. Klesari su, kao i zlatari, došli iz drugih oblasti sa zanatom u rukama pokušavajući da svoju delatnost nastave u Bečkereku, u novoj sredini i okolnostima. Kamen za nadgrobnike je ili sekundarno upotrebljavan ili je dovožen od strane bogatih trgovaca kojima je grad tada obilovao.
Groblja u tadašnjem Bečkereku nalazila su se na ondašnjim periferijama grada. Tursko se nalazilo na prostoru koji se danas zove Mala Amerika. Na starim mapama iz XVII veka sasvim su jasno vidljivi turski nadgrobni usadnici, takozvani nišani. Nešto istočnije na prostoru današnjeg trga Republike i na prostoru oko Uspenjskog hrama nalazilo se srpsko groblje. Ono nije ostalo ucrtano na mapama ali su nadgrobnici pronalaženi na tom području. Razlog bi se mogao tražiti u tome što sam njihov oblik nije bitnije uticao na morfologiju terena kao turski nišani, pa zato nisu ucrtavani na prilično stilizovanim mapama iz onog vremena.
Nadgrobni spomenici su jednostavne položene ravne ploče od peščara orijentisane po pravilu prema istoku. Takvi oblici su odgovarali određenim ritualima vezanim za pogreb, kao što su pogrebna gozba i daće. Do evolucije komplikovanijih oblika nadgrobnika nije došlo usled nedostatka većih količina kamena. Na pločama je redovno pisan uobičajeni tekst koji nam otkriva ime preminulog, ponekad zvanje i naručioca, a skoro redovno godinu kada je postavljana. Što se tiče upisivanja godina pored uobičajenih slovnih staroslovenskih oznaka za brojeve korišćene su i turske cifre. Ovo je svakako bio uticaj vladajuće turske elite na srpski živalj. Ovako opisane ploče bi obuhvatale osnovni tip spomenika. U ovu grupu spada nadgrobni spomenik bečkerečkog protopopa Petra iz 1676. godine. Pored ovog tipa možemo izdvojiti dva podtipa koji za razliku od prvobitnog nose određene plitko rezane predstave i simbole.
Prvi podtip sadrži stilizovanu predstavu ljudske figure klesane u plitkom reljefu. Stilizacija i naivno predstavljanje pokojnika, kao i svođenje na osnovne oblike, nije rezultat manje uspešnog zanatlije. U pitanju je težnja ka folklornom shvatanju forme. Razloge za ovakvu potpunu geometrizaciju treba tražiti u dubljem simboličkom i kultnom značenju ovakvih predstava. Slične predstave možemo naći na starim nadgrobnim spomenicima na području Raške. Ovom podtipu pripada spomenik Subote iz 1679. godine. Slične koncepcije ovom spomeniku možemo naći na prilično oštećenoj nadgrobnoj ploči koja se danas nalazi u dvorištu Narodnog muzeja u Zrenjaninu. Sasvim je moguće da je ova ploča i nešto mlađa i da pripada samom kraju XVII ili početku XVIII veka, ali po svom izrazu ona je vrlo bliska onoj iz 1679. Razlike koje možemo uočiti u predstavi pokojnika jesu podignute ruke. Postoji više teorija o poreklu ovog motiva. Jedno obrazloženje je da pokojnik sa podignutim rukama predstavlja orans. On se javlja od najranijih hiršćanskih vremena i simbolizuje oličenje spasene duše. Druga pak teorija potiče iz narodne religije. Uzdignute ruke simbolizuju uskrsnuće pokojnika i njegov let u zagrobni svet.
Drugi podtip spomenika sadrži isklesan krst koji u četiri ugla ima natpis IS-HS NI-KA (Isus Hrist Pobeđuje). Slova su uokvirena pravougaonom formom i neobično lepo oblikovana. Još u spisima Jefrema Sirina nailazimo na mišljenje da se nadgrobnici obeleže krstom. On ističe da duša posle smrti odlazi u raj ali da telo još uvek treba štititi. Dok sa jedne strane časni krst rasteruje zle sile, kriptogram je simbol pobede nad smrću. On podseća na njegovo raspeće ali i vaskrsnuće. Ova kompozicija na spomeniku se sreće u mnogim granama umetničkog delovanja. Krstovi sa kriptogramima su posebno česti u srednjovekovnom zidnom slikarstvu gde su zbog svoje zaštitničke uloge slikani oko vrata i prozora na crkvama i u oltarskim nišama. Jedan od najranijih sačuvanih primera u klesarstvu kod nas je votivna ploča iz XIV veka kod crkve sv. Đorđa u selu Bitinje (Kosovo i Metohija). Jednu zanimljivost koju naša kompozicija nosi jeste da se donji deo krsta ne završava ravno već krugom. Ovaj krug sa krstom podseća na vladarski simbol Globus cruciger (Orb sa krstom), motiv poznat još od ranog hrišćanstva. Međutim, postavlja se pitanje da li je ovo motiv koji je samo inspirisao klesara spomenika ili postoje i određena dublja značenja cele forme. Da li krug (globus) simbolizuje zemlju u kojoj leži pokojnik i na kojoj je položena nadgrobna ploča i poboden krst? Ovom podtipu spomenika pripada nadgrobnik monahinje Jelisavete iz 1638. i jedna oštećena ploča iz dvorišta Narodnog muzeja u Zrenjaninu.
Nakon oslobođenja Bečkereka od Turaka početkom XVIII veka stare forme za ukrašavanje spomenika nisu prestale da se upotrebljavaju. Krst je i dalje bio glavni motiv, samo za razliku od XVII veka, on se javlja u nešto složenijim formama.Tako na nadgrobniku Nikole iz 1721. godine vidimo dvostruki krst obrazovan od trougaonih formi. Još kompleksniji je primer nadgrobnika iz 1720-tih uzidan u Vavedenjsku crkvu. Na njoj se krakovi krsta završavaju sa tri manja kraka, a naglašeno je i trougaono postolje. Obe ploče sadrže natpis IS-HS NI-KA. Ovo su verovatno poslednji primerci na ovom prostoru gde se još uvek mogao osetiti odjek srednjeg veka. Srbi su polako ulazili u barokne umetničke tokove što se kasnije reflektovalo i na oblikovanje nadgrobnih spomenika.

D.V.

Literatura:
Srpski grobovi iz XVII veka (Petrovgrad), Milan Jevtić, Petrovgrad 1938.
Srednjovekovni nadgrobni spomenici u oblasti Rasa, Jelena Erdeljan, Beograd 1996.
Srpski vladarski grob u srednjem veku, Danica Popović, Beograd 1992.


среда, 12. август 2009.

U prilog cigli

Oznake na bečkerečkim ciglama sa kraja XIX i početkom XX veka

Zrenjanin (nekadašnji Veliki Bečkerek) je u drugoj polovni XIX i početkom XX veka bio veliki proizvođač cigala na prostoru Banata. Tlo plodno kvalitetnom glinom je bio prvi i osnovni preduslov za razvoj ove industrijske grane. Nagli razvoj grada i primena novih mašinskih metoda ubrzala je proizvodnju do neslućenih razmera. Cigla i crep su proizvođeni u milionskim ciframa. U pomenutom periodu je osnovano čak 6 ciglana: 1860. Kuterer, Klajn, 1893. Štagelšmit, 1894. Ujvari, 1900. Valpek i 1924. Gojkov. Neke su kasnije menjale vlasnike, druge se pak udruživale a bilo je i onih koje su propale. Danas ovih ciglana uglavnom nema. Tornjevi su srušeni, rupe zatrpane a na njihovim mestima su nikla nova naselja. Pokoji sugrađanin još zna za toponim Klajnova rupa, ali verovatno ni ne zna zašto se tako zove. Zato o ovim ciglanama danas i dalje svedoče njihove cigle. Zbog dobrog kvaliteta i dalje se sekundarno upotrebljavaju.
Cigle iz ovih tvornica su bile uredno označene žigom koji je sadržao ime tadašnjeg vlasnika. Oznake su sprečavale zloupotrebu prilikom trgovine i predstavljale su ono što se modernim rečnikom zove logotip.


Cigla za bunar (sasvim obična priča)

Cigla u Banatu nije korišćena samo za gradnju, njome su popločavane staze, tremovi, crkve, groblja... Jedan specifičan nusproizvod je bio korišćen i prilikom gradnji bunara. Po priči mog dede, početkom XX veka u ciglanama su odvajani otpaci koji nisu bili za dalju distribuciju. Među njima su se mogle naći ciglice koje su zbog svoje strukture i reagovanja na pečenje bile izrazito tvrde- kao kamen. Bile su često krive i zvečale su pri udarcu. Ove cigle su dobijane po povoljnijim uslovima i korištene su za gradnju bunara. Ako se zna da cigla propada usled vlage, a da u Banatu nema kamena „ni koliko zrno boba“, onda je ovakva upotreba ove cigle bila sasvim logična.

D.V.