Ауторска лиценца

Creative Commons licenca
Ovo delo je licencirano pod uslovima licenceCreative Commons Autorstvo-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Srbija .

Претражи овај блог

субота, 29. јануар 2011.

Kata (Zlatarka) Lončarski

Život i rad ove interesantne ličnosti i vrsne vezilje još uvek nije dovoljno rasvetljen, niti je poznat široj javnosti. Njeni savremenici su je opisivali kao suvu i bledu ženu sa vilinskim zlatnim rukama. Posvetivši život zlatovezu ona je postala poznata i priznata još za vreme života. Na izložbi ženskih rukotvorina u Novom Sadu 1884. godine osvojila je prvu premiju i novčanu nagradu od 4 dukata. Na Milenijumskoj izložbi u Budimpešti 1896. godine takođe je nagrađena za svoje radove u zlatovezu. Za nju se svakako više znalo nekada negoli danas. Još tokom prvih istraživačkih radova krajem 1950-tih godina u Melencima konstantovano je da je na zlatarke ostalo samo sećanje.
                Za vreme trajanja izložbe u Novom Sadu 1884. godine javile su se ideje da se otvori jedna škola-radionica koju bi podržale ženske organizacije tada u nastajanju. U ovoj školi je trebalo da Kata Lončarski bude učiteljica. Ne znamo da li je do radionice ovog tipa došlo. Međutim, znamo da su mlade vezilje ipak prolazile svojevrsnu obuku kod Kate. Kod nje su se obučavale devojke iz Melenaca i okolnih mesta u Banatu, a bilo ih je i iz oblasti Šajkaške (Bačka). Svoj zanat prenela je i na svoje dve ćerke, a cela porodica je dobila špic-name Zlatarov.
                Kata Lončarski je radila kape zlatare, marame, libade, nalonje, a njeni radovi su pronalaženi u većem delu Banata (koji je pripao kraljevini SHS), ali i obližnjim delovima Bačke i Srema. Njen uspon je počeo oko 1880-te, a uticaji njenog rada vidiljivi su sve do I svetskog rata. Nažalost, industrijalizacija i nemogućnost prilagođavanju rada u većoj produkciji i manjoj ceni ućutkale su ženske zlatne ruke. Ovi problemi su zapaženi još prilikom novosadske izložbe, kada je Katin nalonj za ono vreme koštao visokih 250 forinti.
                Ono po čemu je Kata postala čuvena jesu kape zlatare. Radila je dva tipa. Prvi i opšte prihvaćeniji tip u Vojvodini, ali i šire, bila je džega. Sačuvan je jedan Katin primerak iz 1906. godine pronađen u Botošu. Drugi tip, koji je u isto vreme postao i sinonim za kape zlatare, bila je kapa na šlajfne (trake). Prema svedočenju savremenika Kati je u dizajnu ornamenata pomagao njen muž Joca. Pošto je bio vičan crtanju on je radio predloške sa ornamentima koje je Kata primenjivala. Postoji velika verovatnoća da je ovaj bračni par u stvari tvorac ove najpoznatije srpske kape.
                Kapu na šlajfne su najčešće kupovale devojke iz bogatih paorskih porodica (seoskih, ali i gradskih). One su bile deo nevestinskog i svečanog kostima. Žene su ih mogle nositi još godinama nakon svadbe. Na raskoš jedne kape moglo je uticati materijalno stanje samog naručioca. Pravljenje jedne kape iziskivalo je dosta truda i rad do dva,tri meseca. Kapa je elipsastog oblika na koju su prikačene četiri trake (šlajfne), od koji su dve bile duže, a dve kraće. Na gornjem delu kape su imitacije od cveća, a trake su često ukrašene resama. Cela površina kape pokrivena je ornamentima u zlatovezu, ali i metalnim i staklenim aplikacijama. Kapa je mogla sadržati vezene inicijale vlasnika i godinu izrade.
                Kape zlatare (na šlajfne) danas se mogu videti u kolekcijama domaćih muzeja. Najbrojniji primerci čuvaju se u Etnografskom muzeju u Beogradu, Muzeju Vojvodine u Novom Sadu, Narodnom muzeju u Zrenjaninu, a pojedini primerci mogu se naći u muzejima Kikinde, Vršca itd.

D.V.

Odabrana literatura:
Stevan V. Popović, Izložba narodnih i veštačkih rukotvorina Srpkinja, Orao (za godinu 1885.), Novi Sad 1884.
Mirjana Maluckov, Zbirka ženskih oglavlja u Vojvođanskom muzeju, RMV br. 30., Novi Sad 1987.
Nataša Skrinjik-Cvetković, Konzervacija i restauracije kape sa zlatovezom „zlatare“..., GEM br. 67/68., Beograd 2003/2004.
Katarina Novaković, Odlike narodnog veza u Vojvodini, RMV br. 46, Novi Sad 2004.
Dušanka Marković, Vez po pismu- pismo po vezu, Novi Sad 2010.

субота, 15. јануар 2011.

Kandilo iz aukcijske kuće Sotbi (prilog zlatarstvu)

Godine 1999. na aukciji renomiranog Sotbija (podružnica Amsterdam) prodato je jedno kandilo poreklom iz Srbije. Ovakav tip kandila se danas čuva u brojnim zbirkama u Srbiji, ali i svetu. Kod nas, i u okruženju, zastupljeno je u riznicama manastira Dečani i Kalenić, u Staroj crkvi u Sarajevu, riznici Gornjokarlovačke eparhije i na drugim mestima. Jedno, namenjeno prvobitno Hilandaru, čuva se i u Protatu (Sveta gora), a dva se nalaze u Palati Oružja u Kremlju (Rusija).  Sva ova kandila su najčešće stilski povezivana sa radovima zlatara kao što su Neško Prolimleković, Vuk iz Bečkereka, ali i sa sarajevskom radionicom. Mnogi natpisi sa kandila još uvek nisu publikovani, a oni koji jesu još uvek nam ne otkrivaju rukodelca, već samo naručioca. Najčešće su datirana u drugu polovinu XVII, a ređe u prvu polovinu XVIII veka. Neko buduće opsežno istraživanje bi moglo da ukaže na veze među određenim zlatarima, kao i moguće načine za prenošenje kalupa iz jedne u drugu radionicu.
Što se tiče kandila iz Sotbija ono donosi određene novosti. Nažalost, na raspolaganju su nam fotografije koje su napravljene više da nam približe likovne i dekorativne elemente, a manje natpise. Na čitljivom delu piše: „Sie kandilo stvori Vuk...“. U pitanju je sasvim izvesno dijak i kujundžija Vuk iz Bečkereka. Na njega upućuje i predstava svetog Georgija koji ubija aždaju. Identičnu pločicu Vuk je upotrebio i prilikom dekorisanja hopovskog jevanđelja iz 1662. godine. Stručnjaci iz Sotbija su pročitali deo natpisa sa godinom proizvodnje i datovali ga u 1648. godinu. Ovaj podatak je značajan jer je u pitanju za sada najranije datovano kandilo ovog tipa, ali i najstariji datovani rad bečkerečanina Vuka.

D.V.

среда, 12. јануар 2011.

Zrenjaninsko zlatarstvo XVI i XVII veka (II deo)

Radovi zlatara kao ogledalo onovremenog života
Radovi bečkerečkih zlatara nam itekako mogu oslikati život u nekadašnjoj spskoj sredini u Banatu. Oni su namenjeni duhovnoj praksi i naizgled nemaju toliko veze sa svetovnim životom, međutim, u svojim detaljima oni nam otkrivaju jedno sasvim drugo lice.
Petar Smederevac na poleđini okova nam predstavlja scenu Silazak u Ad. Na njoj je prikazan Hrist kako razvaljuje vrata pakla i oslobađa Adama i Evu. Pri dnu kompozicije sa leve strane je Satana sa okovima na rukama. Ovde je na simboličan način prikazana borba protiv Turaka. Ako pažljivije pogledamo kosu gospodara podzemlja možemo videti da ona podseća na stilizovanu kapu. Vlasi se vijugavo dižu i kupasto sužavaju. Ona neodoljivo liči na kape koje je nosila laka turska konjica Akindžije. Kao prethodnica turske vojske ona je imala cilj da unese strah među tuđom vojskom i narodom. Da li su možda baš ove jedinice turske vojske naterale Petra da napusti Smederevo i nastani se u Bečkereku?
Na istom okovu ovaj vrsni zlatar nastavlja svoje pripovedanje. On podrobno opisuje jevanđeliste koristeći različite predloške. Na gornjem delu okova se nalaze Marko i Matej u potpuno sobnom ambijentu. Čini se da se u njihovoj pozadini nalaze police. Kraj njih se nalaze stočići na kojima su bočice sa mastilom. Svi jevanđelisti su prikazani u različitim pozama: Matej čita svitak, Luka u ruci drži dve pisaljke i jednom od njih piše po svitku, Marko u jednoj ruci drži svitak a u drugoj knjigu, Jovan  podbočen i zamišljen čeka božije nadahnuće. Sve ove scene odišu jednom uobičajenom atmosferom iz nekakvog kasnosrednjovekovnog skriptorijuma.
Kujundžija Vuk takođe ne zaostaje za svojim prethodnikom prilikom prikazivanja stvari koje ga okružuju. Na hopovskom jevanđelju se kao centralna figura nalazi predstava sv. Đorđa na konju koji ubija aždaju. Pločica nosi određenu dozu primitivizma i stilizacije u obradi. Međutim, i pored svoje naivnosti ona nosi Vukovu želju da insistira na određenim detaljima. Pa nam tako opisuje onovremenu konjsku opremu sa uzengijom, uzdama i dr.
Na istom hopovskom jevanđelju i na brojnim kandilima onog vremena imamo pločicu sa figurama dvojice nepoznatih svetitelja. Oni se nalaze pod biforom prelomljenih saracenskih lukova. Detaljno opisan prozor ima u sredini stubić sa kapitelom u vidu voluta. Kulisa ili okvir napravljen za ovu dvojicu svetitelja uzor je morao imati u arhitekturi. U prilog ovoj tvrdnji ide i horizontalna linija u pozadini svetitelja koja bi mogla biti odjek greda koje su korištene da bi se učvrstio crkveni svod. Ova bifora je mogla biti deo neke građevine ili je nastala pod inspiracijom nekakve slične.
Na okovu Petra Smederevca nalazi se iznad Raspeća dopojasna figura sv. Maksima, tj. despota Đorđa Brankovića. Ona u suštini jeste šablonizovana i stilizovana, ali se ipak svojom obradom odvaja od drugih figura na okovu. Sv. Maksim je prikazan široke glave, upalih očiju, dužih brkova. Sve ove karakteristike nosi i despotova predstava na zidnom slikarstvu manastira Krušedol. Pošto su oba lika nastala u približnom vremenskom okviru sasvim je slobodno zaključiti da su imali zajednički izvor. Za ovaj izvor je zaslužan ktitor i okova i zidnog slikarstva Silvestar, tadašnji iguman manastira Krušedol. On je mogao biti u obliku nekakvog crteža ili ikone koji su mogli imati prave portretne karakteristike koje su zabeležene još za života samog despota. Na ovaj način su posrednim putem osobenosti sv. Maksima prenesene i na okov Petra Smederevca.
Sudbina predmeta zrenjaninskih zlatara
Bečkerečka zlatarska radionica tokom XVI i XVII veka pripada samom vrhu starog srpskog zlatarstva. Ona stoji u rangu sa najboljim tadašnjim radionicama kao što su beogradska, sarajevska, hercegovačka i kosovsko-metohijska. Sačuvani broj predmeta nije veliki, ali je sasvim dovoljan da bi se shvatio njen značaj i način delovanja.
                Najveći deo predmeta je stradao u toku ratova, vrlo čestih na našem području. Ovi ratovi su podstakli migracije, pljačku i nedovoljnu brigu o kulturnom nasleđu. Deo blaga danas čeka da ga pronađu arheolozi, a deo pak tavori u privatnim i javnim zbirkama širom sveta i čeka na svoje objavljivanje i atribuciju.
Nekim predmetima se u relativno skorije vreme izgubio trag. Panagijar Stevana Moračanina, rad kujundžije Vuka, postojao je u drugoj polovini XIX veka. Isti slučaj je i sa panagijom iz manastira Praskvica. Ona se u manastiru nalazila 1890. godine. Međutim, kasnije je nestala, verovatno za vreme pljačke manastira od strane Italijana tokom II svetskog rata.
Nekoliko zlatarskih radova bečkerečke radionice se danas nalazi u muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. U pitanju su okov Petra Smederevca (1540.) i hopovsko jevanđelje kujundžije Vuka (1662.). Ovi predmeti su bili deo riznica fruškogorskih manastira sve do II svetskog rata. Tada su konfiskovani od strane ustaških vlasti i preneti u Zagreb. Do kraja rata nalazili su se u vlasništvu Muzeja za umjetnost i obrt. Aprila meseca 1946. godine ovi predmeti su zajedno sa još 11 vagona imovine SPC sa prostora Srbije vraćeni u Beograd. Posle restauracije i konzervacije ovi okovi su smešteni u vitrine i depoe muzeja Srpske pravoslavne crkve. Od 1954. godine muzej se nalazi u zgradi Patrijaršije u Beogradu.
Dobar deo bečkerečkih radova ne nalazi se u našoj zemlji. Vrlo je zanimljiv put okovanog krsta zlatara Đorđa Gostimirovića (1593.) koji je rađen za manastir Ozren u Bosni. Krst se volšebnim putem našao u riznici Bačkovskog manastira u Bugarskoj. Tu je ostao sve do 1946. godine kada je poklonjen ruskom patrijarhu Alekseju. Danas se nalazi u vitrinama Patrijaršijskog muzeja u Zagorsku. U našoj zemlji se više ne nalazi ni krst Vuka Rankovića (1652.), iako do skora jeste. Krst su izbegli monasi iz manastira Trebinja poneli sa sobom i danas se čuva u manastiru Savina u Crnoj gori.
Nažalost, sačuvani zlatarski predmeti se usled mnogih okolnosti nikada nisu ponovo našli u Bečkereku (Zrenjaninu). Pored više od 50 godina moderne muzejske prakse u gradu, javnost Zrenjanina nije uspela da vidi izložbu o zlatarima. Bečkerečkim zlatarima su se divili još 1896. godine građani Budimpešte na Milenijumskoj izložbi. Tada je u okviru Hrvatsko-slavonskog paviljona izložena riznica Karlovačke mitropolije. Među odabranim radovima našli su se i okovi Petra Smederevca i Vuka. Tadašnja stručna mađarska javnost je posebno isticala Petrov rad na četvorojevanđelju svetog Maksima. Kako to obično biva, uvek se drugi više hvale našom lokalnom (globalnom) kulturom negoli mi sami. Tako je na primer na koricama jedne od skorijih beogradskih monografija reprodukovan okov Petra Smederevca, iako nikada nije bio deo beogradske kulture, bar ne do 1954. godine.

Prilog
Radovi bečkerečke zlatarske radionice
Okov četvorojevanđelja rad Petra Smederevca iz 1540. godine. (muzej SPC, Beograd)
Okov krsta rad Đorđa Gostimirovića iz 1593. (Patrijaršijski muzej, Zagorsk, Rusija)
Panagija manastira Praskvica iz 1594. (nepoznato)
Okovani krst rad kujundžije i dijaka Vuka iz 1652. (manastir Savina, Crna gora)
Okov četvorojevanđelja rad kujundžije i dijaka Vuka iz 1662. (muzej SPC, Beograd)
Okovi bliski bečkerečkoj radionici
Umetnički senzibilitet i način rada kujundžije i dijaka Vuka uklapa se u opšte tendencije srpskog zlatarstva XVII veka. Njegovo hopovsko jevanđelje je blisko radovima zlatara Neška Prolimlekovića iz Požarevca, ali i određenim radovima iz bosansko-hercegovačkih radionica. Upotreba kalupa koji su mogli da se izlivaju više puta i to od strane različitih zlatara nama danas otežava atribuciju određenih predmeta. Zato ćemo ovde navesti predmete bliske bečkerečkoj radionici.
- Okov jevanđelja manastira Grabovac iz 1663.godine (Danas u Sentandreji)
Od svih sačuvanih radova ovaj okov je najbliži radu Vuka na hopovskom jevanđelju. Identični kalupi su iskorišćeni za izlivanje predstava Arhanđela Mihaila i Bogorodice, kao i ornamentike. Sam kompozicioni raspored pločica takođe upućuje na Vuka, ali je on donekle neinventivan (jedna pločica se ponavlja dva puta) i ikonografski nejasan.
- Okov jevanđelja iz Krušedola iz XVII veka (danas u muzeju SPC, Beograd)
Na ovom okovu vidimo korišćenje istih predložaka za predstave jevanđeliste Luke i Jovana kao na grabovačkom jevanđelju. Prisutna je i predstava Bogorodice Panagija kao na grabovačkom i hopovskom jevanđelju sa, doduše, nešto bogatijom pridodatom ornamentikom.

D.V.

Odabrana literatura
Ljubomir Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi  I, II, III, Beograd 1902,1903,1905.
T.Đorđević, Nekoliko starih srpskih zapisa i natpisa, Starinar II, Beograd 1909.
D. J. Popović - Sv. Matić, O Banatu i stanovništvu Banata u 17. veku, Sremski Karlovci, 1933.
Dušan J. Popović, Srbi u Banatu do kraja XVIII veka, Beograd 1955.
B.Radojković, Srpsko zlatarstvo XVI i XVII veka, Novi Sad 1966.
V. Popović, Velikobečkerečki slikarski ateljei, Zrenjanin, 1969.
B. Radojković, Krst iz Ozrena Đorđa Gostimirovića, ZLU 10, Novi Sad 1974.
L. Mirković, Ikonografske Studije, Novi Sad, 1974,
Miodrag Jovanović, Milenijumska izložba u Budimpešti 1896. godine, Sentandrejski zbornik 2., Beograd 1992.
K. Vuković, Srpska crkvenoumetnička zbirka, Sentandreja: Srpski crkveni muzej 1998.
Đ. Tošić, Sandaljeva udovica Jelena Hranić, Zbornik radova Vizantološkog instituta  XVI, Beograd 2004,
Flóra, Kolozsvári ötvösregesztrum (1549–1790), na: http://www.mol.gov.hu/letoltes.php?d_id=249

недеља, 9. јануар 2011.

Zrenjaninsko zlatarstvo XVI i XVII veka (I deo)

Hronologija zrenjaninskog zlatarstva
                Počeci zlatarskog umetničkog zanata u nekadašnjem Bečkereku vezuju se za ime Petra Smederevca. Kako mu i samo prezime govori, bio je poreklom iz starog despotovog grada, Smedereva. Ovaj grad je bio značajno zlatarsko središte sve do prvih decenija XVI veka. Napuštajući svoj zavičaj usled nemogućnosti rada u tamošnjim uslovima, ovaj vrsni zanatlija se nastanio u Bečkereku. Petar Smederevac je tako u neku ruku produžio tradiciju smederevskog zlatarstva. Njegova delatnost nam je poznata po okovu za jevanđelje iz 1540. godine. Naručilac je bio iguman manastira Krušedol. Jevanđelje se nekada nalazilo u vlasništvu sv. Maksima (despota Đorđa Brankovića), a njegovo okivanje se može dovesti u vezu sa nastojanjem tadašnjeg igumana Krušedola, Silvestra, da proširi kult ovog svetitelja.
                Po dolasku Turaka 1551. godine u grad zlatarska aktivnost nije prestala. Čini se čak da je posle određenog vremena dobila i novi uzlet. To se desilo verovatno posle 1573, kada je grad proglašen za zadužbinu Mehmed-paše Sokolovića. 1593. godine zlatar Đorđe Gostimirović okiva u Bečkereku jedan duborezni krst za manastir Ozren u Bosni. Moguće je da je isti umetnik uradio i panagiju iz 1594. godine, sakovanu u Bečkereku, koja se 1890. godine nalazila u manastiru Praskvica. Usled nečitkosti natpisa ne znamo sa sigurnošću kome je bila namenjena. Ono  što zasigurno znamo jeste da je u pitanju bio proiguman poreklom verovatno iz Zavale. Na ovim primerima se jasno vidi da su bečkerečki zlatari održavali veze sa vrlo udaljenim srpskim manastirima. Na bosansko-hercegovačkim prostorima delovale su snažne zlatarske radionice pa nam tako ove veze deluju još čudnije.
                U potrazi za boljim uslovima za rad zlatari odlaze na sever u kneževske prestonice Kluž i Košice. Oni uz svoje ime stavljaju odrednicu „bečkerečki“, otkrivajući nam tako svoje poreklo. Prva stanica bila im je Kluž u Erdelju ili kako je tada zvan „grad prepun blaga“. Ovaj grad je tokom XVI i XVII veka bio veliki zanatski centar sa preko 30 raznih esnafskih udruženja. Među njima značajno je bilo i zlatarsko udruženje. U spiskovima zlatarskog esnafa 1583. spominje se Bečkerečanin Đorđe (Gorgÿ). Veza Banata sa Erdeljom nije bila samo kulturne već i političke prirode. Posebno je bila vidljiva za vreme ustanka u Banatu. Posle Kluža zlatari iz Bečkereka odlaze u Gornju Ugarsku, u Košice (danas Slovačka), grad koji se takođe isticao zanatstvom i zlatarstvom. Tako su se bečkerečki zlatari udaljavali od Turske imperije i uključivali se u srednjoevropske umetničke tokove.
                Godine 1594. u Banatu je izbio veliki ustanak protiv turske uprave. Ustanak je krvavo ugušen iste godine pred kapijama Bečkereka. Posledice ovog događaja odrazile su se i na zanatsku delatnost, pa tako jedan duži period nemamo vesti o zlatarima.
                1660. godine Banat posećuju monasi koji prikupljaju pomoć za Pećku patrijaršiju sa blagoslovom patrijarha Maksima. Na svom 45-tom konaku stižu i u varoš Bečkerek. Bože, u ime tvoje, zapisali su monasi po dolasku u grad. U katastigu je tada zabeležen među priložnicima kujundžija Sava. Između ostalog piše: „pisa sebe 40 ug“. Nije najjasnije na šta se odnosila odrednica ug, ali zato vidimo da se reč kujundžija već ustalila u Bečkereku u XVII veku, pod uticajem turskog jezika.
                Nakon dve godine, 8. juna, grad posećuje jeromonah hadži Sofronije. Boravak u gradu je iskoristio da okuje jevanđelje kod Vuka za manastir Hopovo. U ranijoj literaturi se mislilo da je Vuk samo opravio jevanđelje jer se pogrešno tumačila reč „upravi“ na natpisu. Glagol upraviti u stvari znači uputiti, tj. jevanđelje je nakon okivanja upućeno u Hopovo. Arhimandrit Nićifor Dučić u beleškama mitropolita Mihajla spominje moguće istog Vuka, koji je uradio panagijar za Stevana Moračanina. Osnovna delatnost Vuka nije bila zlatarstvo već je radio kao pisar i kao takvog ga nalazimo zapisanog u katastigu Pećke patrijaršije (1660. i 1666.). Kao dijak on se potpisao i prilikom poklanjanja bečkerečkoj crkvi jednog tipika 1662. godine, ali i kada je napravio krst za Vuka Rankovića-Temišvarca 1652. godine. Krst je bio namenjen verovatno manastiru Trebinje (Tvrdoš). Kujundžija i pisar Vuk je svakako centralna ličnost u kulturi Bečkereka onog doba.
Šest godina nakon prvog boravka pećki monasi ponovo borave u Bečkereku. Odseli su kod domaćina Tome i njegove žene Anđele i sakupljali po kućama priloge. Ovog puta među priložnicima se javlja kujundžija Marko. On je platio ili je obećao da će platiti monasima za sebe i svoju dušu 40 liturgija. Novac prikupljen od strane pećkih monaha u Banatu upotrebljavan je za plaćanje poreza sultanu, a moguće i za obnovu nekih crkava i manastira.
            Bečkerečku zlatarsku delatnost prekinuo je Veliki Bečki ili Morejski rat (1683-1699). Po oslobođenju od Turaka grad je ostao potpuno devastiran i umoran od ratova. Dugogodišnji rat je prouzrokovao veliko iseljavanje stanovništva. Početkom XVIII veka u Bečkereku je živelo svega nekoliko stotina stanovnika. Sa narodom odlazili su i zlatari tražeći sigurnije mesto za svoj rad. Međutim, i pored svega sredinom XVIII veka tradicija je nastavljena. U popisu grada iz 1773. godine javljaju se čak petorica kujundžija (Aleksa, Georgije, Janko, Petar, Mihailo). Potvrdu njihovog delovanja nalazimo i u povelji Franje I namenjenu sapundžijama, zlatarima i bakrorescima iz Bečkereka 1818. godine.
Sredina i ktitori
                Na osnovu sačuvanih radova i skromnih istorijskih podataka vidimo da su zlatari bili nosioci umetničkog delovanja u Bečkereku pre i za vreme turske vlasti u Banatu. Pored pismenosti krasilo ih je poznavanje onovremenog slikarstva, ali i štamparske delatnosti. Ovi ljudi od ugleda javljaju se kao priložnici Svete i velike crkve patrijaršije pećke. Tadašnje zlatare možemo posmatrati i kao prototip nadolazeće građanske klase koja je svoj konačni oblik dobila u XVIII veku.
                Na pojavu ovog umetničkog zanata uticalo je više faktora. Prvi impuls zlatarstvo je primilo sa doseljenim stanovništvom sa juga. Dolaskom Turaka u varoš stvoreni su još bolji uslovi za rad. Grad je postao zadužbina Mehmed-paše Sokolovića i krenula je značajna graditeljska aktivnost. Stanovništvo je oslobađano nameta a porezi koji su prikupljani su ostavljani na raspolaganje gradskoj upravi. Ovakve okolnosti dovele su do snažnog razvoja trgovine i zanatstva. Pored turske uprave postojale su i paralelne institucije koje su imale presudnu ulogu u negovanju zlatarstva. Prva i najvažnija je snažna i obnovljena Pećka patrijaršija sa razgranatom mrežom crkava i manastira u Banatu. Druga je bila zasnovana na instituciji kneza koja se javlja u gradu. On je bio zvanični predstavnik srpskog etnosa pred turskom upravom.
                Da su zlatari elita među zanatlijama onoga doba upućuje i njihovo mesto stanovanja. Sve do druge polovine XIX veka današnja Svetosavska ulica zvala se Kujundžijska. U njoj je nekada sigurno bila radionica poznatih nam zlatara. Ono što je značajno jeste da je to nekada bio sam centar srpskog dela varoši. U istoj ulici i danas se nalazi crkva Uspenja Bogorodice, koja je nekada bila privremeni katedralni hram. Sasvim je jasno da su kujundžije imale vrlo bliske veze sa tadašnjim crkvenim klirom, a moguće i sa samim episkopima. Grupisanje zanatlija u određenom delu grada je česta pojava onog vremena. U nekim slučajevima, kao što je naš, oni su živeli u jednoj ulici, dok su u većim centrima kao što su Mostar, Sarajevo ili Prizren, to bili kvartovi ili mahale.
                Da je radionica u varoši Bečkerek stvarno i postojala imamo više pokazatelja. Oni se jasno vide na okovu kujundžije Vuka iz 1662. godine. Neujednačenost kvaliteta pločica je tumačena različitim kalupima koji su se nalazili u jednoj radionici. Još jedan od dokaza je i to što su u jednom relativno kratkom periodu od 1660. do 1666. godine sačuvana imena čak trojice zlatara.        
                Bečkerečki zlatari su zadovoljavali potrebe velikog broja manastira širom obnovljene Pećke patrijaršije. Najčešće su to bili fruškogorski manastiri, ali i manastiri iz današnje Bosne i primorja. Na svim natpisima na sačuvanim predmetima precizira se da su sakovani u Bečkereku, a monasi ovih manastira boravili su u gradu kako bi naručili ili preuzeli predmet. Posebno interesantna ličnost je jeromonah Sofronije koji je naručio okov kod kujundžije Vuka za manastir Hopovo. Ovaj hadžija je bio poznat po svojim brojnim poklonima crkvama i manastirima širom Pećke patrijaršije.
Iako su glavni pokrovitelji i naručioci predmeta bili iz redova Srpske pravoslavne crkve, to ne znači da su oni za zlatare bili i jedini izvor prihoda. Pored obrednih predmeta oni su za imućnije građane radili: naušnice, kopče, dugmad, prstenje. Za zlatarsku delatnost bili su zainteresovani turski velikaši i građani. Islamskoj umetnosti je ornament kujundžija bio bliži nego figuralne kompozicije ondašnjih zografa. Da Turci nisu bili blagonakloni prema ikonopisu vidi se i na primeru spaljivanja ikona, prokrijumčarenih iz Rusije, u Temišvaru 1708. godine.
                U katastigu Pećke patrijaršije nalazimo još zanimanja bliskim zlatarstvu. Pored dijaka Vuka u gradu je boravio i Veličko, a u obližnjoj Gradnoj ulici i dijak Petar. Pored pisanja i ukrašavanja knjiga pisari su obavljali i administrativne poslove. U gradu je 1666. zabeležen i jedan tufegdžija (puškar). Znamo da su puške onog vremena bile lepo ukrašavane ornamentima i inkrustracijama, a to je mogao raditi sam puškar ili neko od zlatara. Saradnja između svih ovih rukodelaca je bila sasvim uobičajena za ono vreme.
Karakteristike zrenjaninske radionice
Na osnovu sačuvanih predmeta bečkerečkog zlatarstva vidimo da je osnovni materijal bilo srebro. Ono je naknadno obogaćivano pozlatom. Bečkerek i njegova okolina sama po sebi nije imala ove sirovine. Ovaj nedostatak su nadoknadili brojni trgovci (zabeleženi u gradu), koji su srebro i zlato importovali verovatno iz centralnih oblasti Balkanskog poluostrva. Na okovu jevanđelja iz 1540. godine Petar Smederevac je ostavio zapis o utrošenom srebru. Upotrebio je 1450 drama (~4640 grama) ovog plemenitog materijala. Ako se uzme u obzir da se dešavalo da su zlatari plaćani po količini utrošenog i prerađenog srebra, postojanje ovakvog natpisa je sasvim opravdano. Pozlaćeni predmeti su verovatno u zavisnosti od želja i mogućnosti samih ktitora naknadno ukrašavani. Kujundžija Vuk je tako 1652. (krst) i 1662. godine (okov) dekorisao dodatno ukrasnim kamenjem.
                Zlatari su upotrebljavali brojne tehnike umetničke obrade poznate srpskom zlatarstvu još od srednjeg veka. Među zastupljenijim su livenje, cizeliranje, kovanje, granulacija, filigrani i dr. Međutim, jedna od tehnika se u drugoj polovini XVII veka izdvaja od svih drugih i postaje glavna karakteristika tadašnje gradske radionice. U pitanju je liveno-ažuriranje.
                Iz XVI veka sačuvala su se samo dva predmeta bečkerečke radionice. Na osnovu ova dva primera teško je izvući karakteristike radionice tokom XVI veka. Reč je o radovima dvojice umetnika različitih senzibiliteta, a i sami predmeti pripadaju različitoj liturgijskoj praksi.
Znatno je bolja situacija sa radovima XVII veka. Iz ovog perioda postoje dva predmeta potpisana od strane Vuka (krst iz 1652. i okov jevanđelja iz 1662.) i brojni predmeti koji svojim stilskim karakteristikama upućuju na bečkerečku radionicu. Glavna odlika hopovskog okova je upotreba malih pločica sa predstavama svetitelja. Njihovom kombinacijom je bilo lako ukrasiti bilo koji okov, kako za jevanđelja tako i za ikone, kivote, kandila i dr. Brojni kalupi za ove pločice su se zadržavali u radionici dugi niz godina, stoga one odišu izvesnim neujednačenim kvalitetom. Tako su zlatari postajali više zanatlije a sve manje umetnici. Kalupe je mogao da uradi jedan zlatar, a neki drugi da ga iskoristi za livenje. Ovakav način rada u Rusiji je primenjivan još od XIV veka, dok se na našim prostorima odomaćio tek u XVII veku.
Svetiteljski likovi na pločicama se obavezno nalaze pod prelomljenim (saracenskim) lukovima sa šrafiranom pozadinom. Ne možemo sa sigurnošću reći da li je ovakav luk neki daleki odjek dekorativne umetnosti moravske Srbije ili nekih savremenijih strujanja iz umetnosti Turske i Rumunije. Na ovaj način su stvoreni nizovi arkada koji vode poreklo još iz ranohrišćanske umetnosti. Oni predstavljaju vrata raja i stanove pravednika u nebeskom Jerusalimu.
 Zaštitni znak bečkerečke radionice iz XVII veka je i predstava Bogorodice Panagije. Predstavljena je uzdignutih ruku u molitvenom položaju sa malim Hristom u nagoveštenom medaljonu. Iznad njih je ornamentika koja asocira na saracenski luk. Ovakva predstava izvore ima u onovremenom slikarstvu. Bogorodičin nimb je punktiran, što je odlika italo-kritskog ikonopisa. U zidnom slikarstvu ovaj tip Bogorodice srećemo iznad oltara u kaloti apside još od srednjeg veka. Da je upravo ono uticalo na umetničko oblikovanje okova kujundžije Vuka vidimo na hopovskom jevanđelju. U gornjoj zoni njoj su pridružene dve pločice sa arhanđelima Mihajlom i Gavrilom. Upravo je ova kompozicija model po kome su slikane kalote apsida.
Korištena ornamentika je u velikoj meri zavisila od senzibiliteta samog zlatara, duha vremena u kome je nastala, i u manjoj meri i od predmeta za koji je upotrebljena. Najčešće je ona iz repertoara biljne ornamentike. Petar Smederevac se odlučio za lozice sa cvetovima i nautovim lišćem, dok je Vuk upotrebljavao stilizovane vreže sa ružicama. Zlatar Đorđe Gostimirović se odlučio za veću upotrebu geometrijskog ornamenta, kao što je trostruki preplet ili ovalne i meandrirajuće površine. Sličnih principa držao se i kujundžija Vuk prilikom izrade krsta iz 1652. godine. Ornamentika na okovima jevanđelja je najčešće korištena kako bi se ispunio fon na figuralnim kompozicijama ili se dekorisao prostor oko livenih svetiteljskih pločica.
U likovnom pogledu zlatarski predmeti iz XVI veka su znatno kvalitetniji od radova iz XVII. Okov Petra Smederevca odlikuje monumentalnost, plastičnost i snažan individualni karakter stvaraoca. Okovani krst Đorđa Gostimirovića nam donosi gracioznost, uzdržanost i novosti u  ornamentici koja će obeležiti tek nadolazeći XVII vek. Radovi kujundžije Vuka i njegovih savremenika deluju mnogo plošnije i dekorativnije.Na njima se osećaju poslednji trzaji vizantijske umetnosti koja je na umoru. Međutim, i oni kao takvi nose dozu simpatične naivnosti i maštovite stilizacije koja će tek obeležiti radove banatskih zografa u XVIII veku. 

D.V.

P.S.
Literatura će biti objavljena na kraju drugog dela teksta o bečkerečkim zlatarima.

среда, 5. јануар 2011.

Krst na trgu

Do 1906. godine na zrenjaninskim trgovima nije bilo slobodnostojećih javnih spomenika (skulptura). Na raskršćima su se ranije nalazili manje ili više skulpturalno obrađeni krstovi. Njih su podizali imućniji građani u slavu božiju i davali ih na staranje Srpskoj pravoslavnoj opštini. Neposredan povod za podizanje spomenika mogao je biti inspirisan nekim privatnim ili istorijskim događajem ili možda samo željom ktitora da ulepša svoje okruženje.

Zrenjanin nije bio izuzetak što se tiče podizanja spomenika. Ovakvi krstovi su podizani u svim gradovima i selima i to posebno u srpskim sredinama. U selima i manjim gradovima sa srpskom većinom oni su se nalazili na glavnim gradskim trgovima, dok su u gradovima sa mešovitim stanovništvom oni podizani u delovima grada nastanjenim pravoslavcima. Jedan od najranijih i u isto vreme najraskošnijih sačuvanih je krst iz Sent Andreje (1763.).

Krst sa Žitnog trga (1813.).
Na osnovu mape grada Bečkereka iz perioda 1769-1772. vidimo da je drveni krst postojao još u to vreme na Žitnom trgu. Ovo je verovatno prvi tržni krst podignut u gradu. Prvobitni drveni je 1813. godine zamenjen kamenim. Natpis na krstu je danas delimično oštećen i teško čitljiv. Danas se nalazi u porti Uspenjskog hrama, severno od crkve.

Krst sa Trga Republike (1891.)
Krst je podigao Marko Jankahidac (Zabogin) 1891. godine. On se nalazio u neposrednoj blizini srpske crkve i u delu grada koji je za Srbe imao raniji kultni značaj. Krajem XIX veka, kada je podignut, taj deo grada je polako prestajao da ima srpski karakter. Danas se krst nalazi u porti Uspenjskog hrama, južno od crkve.

Krst na Gradnuličkom trgu (1937.)
Prvobitni krst, podignut verovatno tokom XIX veka, bio je od drveta i poznat nam je sa starih fotografija. Kameni krst je postavljen tek 1937. godine. Ktitori su bili Milivoj i Vata Berberski. Milivoj je ostao upamćen i po tome što je u periodu od 1921. do 1924. bio predsednik III srpske zemljoradničke zadruge. Danas se krst nalazi na približno istom mestu kao i nekada.

Prvobitno drveni krstovi su bili posve jednostavni. Osnovni kraci su najčešće pokrivani polukružnom, verovatnom metalnom, konstrukcijom koja je na neki način predstavljala zaštitu. Drvo je ipak bilo podložno bržem propadanju na vetrometini. To je bio i osnovni razlog zašto su oni u kasnijem periodu zamenjivani kamenim. U ovoj drugoj fazi gradnje krstova dolaze više do izražaja umetnički pravci i epohe. U osnovi svi krstovi nose odlike klasicističkih tendencija. Na najstarijem krstu iz 1813. godine one su i najizraženije. Pored uobičajenih profilacija tu je motiv volute na samom postolju. Najveću vrednost svakako predstavlja urezano Raspeće na samom krstu koje je urađeno pod uticajem grafike. Na drugom po starini iz 1891. godine pored klasicizma vidljivi su i uticaji romantizma kako na postolju tako i na samom krstu (trolisni završeci na kracima). Najmlađi i u isto vreme najskromniji nosi samo određena sećanja na ranije epohe, a poseban umetnički izraz prisutan je samo profilacijama na kracima krsta. Svi krstovi su plod klesarskih radionica koje u gradu imaju viševekovnu tradiciju.

Nakon Drugog svetskog rata ovi simboli pravoslavne hrišćanske ali i druge tradicije su pod izgovorom novih regulacija i urbanističkih rešenja pomereni sa svojih viševekovnih mesta i gurnuti u portu crkve, u prostor kome nisu namenjeni i u kome ne mogu da dođu do izražaja. U originalnom prostoru je ostao samo gradnulički krst koji svojom veličinom nije skretao pažnju lokalnih moćnika. Isti slučaj je bio sa brojnim gradovima širom Vojvodine (Novi Sad, Sombor, Kikinda...). Nakon “demokratskih promena” bilo je pokušaja vraćanja nekih krstova na svoje probitne lokacije. Međutim, neki kao što je kikindski su tada skoro uništeni.

Da li je ovo poziv nadležnima da porazmisle na ovu temu? Možda?! Zamislite samo prostor trga danas izgubljene republike sa krstom umesto velike žardinjere (zar ih nismo uklonili iz glavne ulice), pa makar u pozadini bio i brod od stakla. Međutim, ako bi gledali od strane staklenca prema glavnoj ulici ovaj krst bi nas uveo u staro gradsko (oronulo) jezgro.

D.V.

Odabrana literatura:
Miroslav Timotijević, Rađanje moderne privatnosti, Privatni život Srba u Habzburškoj monarhiji od kraja 17. do početka 19. veka, Beograd 2006.
Saša Urošev, Uništen simbol Kikinde, Kurir (07.05.2008.)

P.S.
Hvala Filipu K. i Zrenjanistici na fotografiji gradnuličkog krsta…