Ауторска лиценца

Creative Commons licenca
Ovo delo je licencirano pod uslovima licenceCreative Commons Autorstvo-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Srbija .

Претражи овај блог

недеља, 26. децембар 2010.

Misteriozne kule Plankove bašte

U najstarijem sačuvanom parku u gradu, u okviru zgrade Crvenog krsta, nalazi se jedna kula nepoznatog ili možda poznatog porekla. Nekada su postojale dve, ali je jedna usled lošeg stanja srušena, a druga konzervirana i uklopljena u novu zgradu izgrađenu 1936. godine. U okviru Crvenog krsta se nalazilo i sklonište za decu od bombardovanja, koje je tokom Drugog svetskog rata bilo mesto okupljanja ilegalaca. Danas je procenjeno da kula zajedno sa novijom zgradom nema nikakve vrednosti, a pre nekoliko godina je postojala ideja da se kroz park protera put i tako uništi sve što bi nas sećalo na Franju Planka.
Teza I
Početkom XIX veka vlasnik zemljišta na kome su se nalazile kule je bio apotekar Franc Plank (1796-1874). Uz pomoć grada on je na svom zemljištu od bašte uredio park, sazidao kupatilo i podigao kasinu. Posle 1844. godine on prodaje ili ustupa gradu  svoju imovinu i odlazi u potragu za pustolovinama. U drugoj polovini XIX veka prostor oko kula je dopunjen sa nekoliko manjih objekata koje su sve do početka XX veka služile kao gradski rasadnik cveća i drugog rasada. Danas nema kasine a ni kupatila, a od poklona ovog dobrotvora ostade nešto izmenjen park (bez staklene bašte i dr.) i kula. Dosadašnji arhivski podaci nisu objasnili poreklo plankovih kula. Potvrdu da je Plank sazidao kule nalazimo u svedočanstvu njegovog mlađeg kolege apotekara Lipota Mencera. Po njegovom mišljenju kule su građene oko 1840-te godine kao ukras parku.
Ove kule stilski pokazuju uticaje romantizma i poznosrednjovekovnih graditeljskih tradicija. Kulu krase arhitektonski elementi kao što su pilastri, timpanoni, lukovi (na otvorima) i kalota. Kada danas pogledamo ovu rustično građenu kulu videćemo veliko bogatstvo oblika na malom sačuvanom prostoru. Ono što treba posebno istaći je to da građevina nosi orijentalne karakteristike. Pored prelomljenih lukova tu su i testerasto raspoređene opeke na kapitelima pilastra i na vencu timpanona iznad prozora. Plank je verovatno imao uzor u nekim građevinama iz turskog perioda koje su tada još uvek postojale u gradu.
Najbližu stilsku paralelu kulama možemo naći u zvoniku manastira Bazjaša koji je sagrađen negde u periodu 1855-1860. Istom duhu pripada i kapela (danas manastir) kod Bavaništa. Da su Plankove kule ostavile veliki utisak na druge ljude dokaz je i podizanje kule u parku spahije Kiša 1874. godine. Nažalost ova kula nije sačuvana i danas se u žitišćanskom parku vide samo njeni skromni ostaci.
Romantizam se kao stil javio krajem XVIII veka, ali je svoj procvat doživeo u prvim decenijama XIX veka. Na ovim prostorima u arhitekturi on se javlja tek nakon 1850. godine, a u kombinaciji sa drugim stilovima ostaje živ sve do početka XX veka. Sa tim u vezi Plankove kule su pravi pioniri romantizma u nas.
Teza II
Prva teza možda jeste tačna, ali nešto nas tera da mislimo da nešto tu ne štima. Do sada se sve oslanjalo na izjavu apotekara Mencera (rođen 1835.). Ako uzmemo u obzir da su kule podignute kako on veli oko 1840. onda vidimo da je Lipot tada imao svega nekoliko godina. To znači da nije bio svedok događaja, već samo neko ko je čuo određene priče. Postoji i jedna nelogičnost u izlaganju apotekara, a vezana je za godinu gradnje. Izgleda da su Plankove kule bile podignute i pre 1836. godine. Prilikom tražnje kredita za podizanje Kasine Plank izjavljuje da su kupatilo i park gotovi i uređeni.
Druga stvar koja je izuzetno bitna jeste da su kule sagrađene na veštačkom brdašcu koje je zasigurno imalo nekakav raniji kultni karakter. Ono je označeno i na mapama sa kraja XVII veka. Ispred brdašca je u to vreme išao put koji je vodio u utvrđeni grad a preko puta se pružalo tursko groblje. Na južnoj padini je u to vreme bio neki objekat. Verovatno je u pitanju nekakva osmatračnica koja je pratila prilaze gradu. Dolaskom Austrougara i proterivanjem Turaka glavna saobraćajnica iz grada je otvorena preko Velikog (danas pešačkog) mosta i ovaj deo grada je ostao u zapećku. Verovatno je tada i nastao naziv Budžak. Na mapama iz XVIII veka vidimo da su određene građevine postojale na mestu kula. Tako je bilo sve do velike regulacije grada početkom XIX veka. Tada je došlo do presecanja novih ulica, ali je prostor oko kula ostao netaknut. Kao da je neko želeo da sačuva ovaj kultni prostor. Ako uzmemo u obzir da su kule možda nastale pre Planka onda na osnovu prethodnih činjenica možemo reći da su postojali dobri uslovi da se one sačuvaju.
Postoje određene nelogičnosti i kada je reč o načinu podizanja kula. Na starim razglednicama ali i na planu iz 1881. godine vidimo da kule nisu podignute u istoj liniji (osi) i da nisu okrenute prema parku i centru grada već prema u to vreme slabo urbanizovanom delu grada. Što se tiče njihove obrade vidimo jednu doslednost u podražavanju starih oblika koji nisu karakteristični za epohu romantizma. Primera radi, kada se u ovom stilu podražava bogenfriz (venac) on dobija pomalo stilizovane oblike. Da li je možda Plank želeo tako rustične oblike? Da li je namerno sporadično ubacivao kamene kvadere  u strukturu zida kako bi što jasnije kule oslikavale duh prošlih vremena. Možda i jeste, ali da li bi on svoju građevinu ostavio bez krovnog pokrivača da što pre propadne? U to prosto sumnjam. Na starim fotografijama, od kojih neke verovatno datiraju sa kraja XIX veka, vidimo da kule nisu bile pokrivene. Do horizontalnog venca kule su omalterisane i okrečene, a iznad ne. Čak i straćare za rasad bilja izgledaju održavano. Niko ih posle Planka nije sređivao niti rekonstruisao. Prisutna je bila samo želja da se sačuvaju u izvornom obliku. Kule na starim fotografijama ne izgledaju ništa bolje nego što izgleda ova danas sačuvana.
Zaključak
Ono što sigurno znamo je da je današnja kula u Plankovoj bašti sagrađena, ako ne pre, onda negde u periodu oko 1840-te godine i da je tokom svoje istorije postojala potreba da se ona sačuva, izgleda sve do danas. Imao sam prilike da se uverim da posetiocima grada i slučajnim prolaznicima ona danas više skreće pažnju svojim interesantnim oblicima nego mnogo veće i reprezentativnije građevine.

D.V.

Odabrana literatura
Ur.  Aleksandar M. Stanojlović,  Monografija Petrovgrad, Petrovgrad 1938.
Dragoljub Čolić, Kule u Plankertu, list Zrenjanin od 15.02.1969.
Begej Sveti Đurađ – Žitište, Ljubica Budać, Žitište 2000.

понедељак, 20. децембар 2010.

Pravoslavna crkva u Zrenjaninu tokom turske vladavine (1551-1716)

(Bečkerečka episkopija)
Sredina XVI veka bila je ključna za budući razvoj grada, a samim tim i crkve kao dela tadašnjeg društva.  Pored blagonaklonosti turske uprave prema tadašnjem stanovništvu u prilog jačanju crkvene institucije u gradu išla je i obnova Pećke patrijaršije 1557. godine. Sve do kraja XVI veka malo je onih pravih informacija na osnovu kojih možemo shvatiti pravo stanje crkve. Znamo da su 1566-1567. zabeležene 2 crkve (sagrađene verovatno i pre dolaska Turaka), ali da je za njihovo dobro funkcionisanje nedostajalo bogoslužbenih knjiga. Zbog toga su iz manastira Hopova poslata u naručje Bečkerečana dva mineja. Razvoj crkve u gradu naglo je na kratko prekinuo ustanak iz 1594. godine. Međutim, nakon njega grad je uspeo da zadrži povlastice koje mu je dao Mehmed-paša Sokolović i razvoj je mogao da se nastavi.
Tokom XVI i XVII veka područje Banata se zbog brojnosti nastanjenih Srba zvao Raška. Posledica ove brojnosti bilo je osnivanje nekoliko episkopija među njima i Bečkerečke. Prvi siguran podatak o episkopima ove eparhije imamo iz 1608. godine. On je vezan za sinđeliju patrijarha Jovana kojom se potvrđuje postavljanje prvog episkopa na području Hrvatske. Ovaj dokument je potpisalo osam vladika i među njima je bio i Visarion bečkerečki. Daljnu potvrdu o postojanju episkopije nalazimo u kratkoj zabelešci patrijarha i velikog kulturnog pregaoca Pajsija Janjevca (1614-1647) koja je napisana prilikom boravka u Bečkereku 1625/1626. godine. On je grad oslovio kao bogohranimi (bogočuvani). O postojanju episkopije nam govore i spisi Kongregacije za propagiranje vere, koja se između ostalog bavila i preobraćanjem pravoslavnih. U dokumentima iz 1640. i 1645. godine među brojnim episkopijama Pećke patrijaršije spominje se i Bečkerečka i to uporedo sa drugim banatskim episkopija (Temišvarskom, Vršačkom,..) Na osnovu raspoloživih podataka ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je episkopija u gradu bila konstantno prisutna tokom celog XVII veka. Često se dešavalo da su temišvarski episkopi svoju jurisdikciju proširivali i na područje  Bečkereka, a izgleda i često izmeštali svoja sedišta. U spisima Kongregacije opet vidimo da je patrijarh Pećki uglavnom iz finansijskih razloga morao povremeno da ukida neke eparhije. Svakako se konfuzno i nesigurno vreme reflektovalo i na kontinuitet episkopije. Poslednji pomen jednog bečkerečkog episkopa nalazimo na zidovima manastira Svetog Pavla (Sveta gora). 1686-1687. vladika Mihailo je finansirao oslikavanje priprate crkve scenama Bogorodičinog akatista i Otkrovenja Jovana Bogoslova. Prvi istraživač koji je primetio ovo slikarstvo i pripisao ktitorstvo episkopu Mihailu bio je slikar i pisac Dimitrije Avramović (1815-1855). On u svom opisu manastira Svetog Pavla kazuje da u hodniku jednog zdanja, koje je nekada bilo priprata manastirske crkve, stoji portret vladike Mihaila bečkerečkog.
Monasi Pećke patrijaršije su u dva navrata (1660. i 1666. godine) boravili u današnjem Zrenjaninu i prikupljali priloge za Pećku patrijaršiju. Ovo izgleda nije bio usamljen primer u ono vreme. Iz određenih dokumenata znamo da je i sam patrijarh 1653. godine boravio po raznim mestima u Vlaškoj (čest termin za Banat u ono vreme) i oko reke Dunav i prikupljao novac kako bi platio sultanu porez. Na veliku sreću boravak monaha ostao je zabeležen u sačuvanom popisu (katastigu) priložnika. Ovaj dokument je pored sačuvanih nadgrobnih spomenika izuzetno značajan za proučavanje sveštenstva na području grada.
Zabeleženi sveštenici i monasi u Zrenjaninu:
-          Varoš Bečkerek: monahinja Jelisaveta (umrla 1638), pop Maksim (katastig 1660),  protopop Petar (katastig 1666, umro 1676., pop Damjan (katastig 1666), pop Hrista (katastig 1666), monahinje Salomija i Pelagija (katastig 1666), pop Pejo (zabeležen 1691, nakon izgnanstva iz Bečkereka, u Edunu (Adonj).
-          Gradna ulica (danas deo Zrenjanina): pop Ostoja (katastig 1660), pop Zaharije (katastig 1666), pop Gavril (katastig 1666), monah Miletija (katastig 1666), monahinja Evrosima (katastig 1666) i njena majka Jelisaveta (katastig 1660, 1666), pop Neško (1695)
U katastigu iz 1666. spominje se manastir Drenovac, u neposrednoj blizini grada. U njemu su tada boravili: iguman Makarije, jeromonah Jeftimije i monasi Arsenije i Danil. Ranije se mislilo da je manastir Drenovac bio u Gradnulici, ali na osnovu katastiga jasno vidimo da su ta dva mesta potpuno odvojena. Analizirajući kretnje pećkih monaha videćemo da su iz Bečkereka krenuli ka Martinici (potez danas kod Lukićeva), pa onda posle do manastira Drenovca i dalje prema Ečki i mestu Batka (danas toponim kod Perleza).  Između sela Ečka i Lukićevo (kod današnjeg aerodroma) je do danas sačuvan toponim Despotovac koji bi mogao biti mesto gde je nekada postojao manastir Drenovac osnovan još od strane srpskih despota. Na osnovu raspoloživih podataka teza o eventualnom postojanju manastira u današnjoj Gradnulici je teško održiva. U varoši Bečkerek i Gradnoj ulici jesu zabeležene monahinje i sa jednim izuzetkom jedan monah, ali nije zabeležen niti iguman niti nastojatelj manastira tako da je o ustrojstvu manastira teško govoriti. Boravak monaha a posebno monahinja pri crkvama nije redak slučaj onog vremena. Monasi su uglavnom bili bivši sveštenici, a monahinje žene koje su ostale bez muževa. Pošto su ženski manastiri bili retki u ono vreme monahinje su živele pored crkava (često u posebnim kelijama) i brinule se o njima, a zauzvrat su dobijale hranu i smeštaj. Boravak monahinja a kasnije i hilandarskih monaha mogao je ostaviti traga na narod koji je u kasnijem periodu (XIX vek) crkvu u Gradnulici zvao manastir. Brojne crkve širom Banata (Botoš, Novi Bečej, Bavanište...) i dan danas nose nazive manastir ili namastir više kao oznaku ranijeg kultnog mesta.
Veze tadašnjeg Bečkereka i manastira Hilandar su tokom turske vladavine bile mnogostruke. Znamo da je bečkerečki episkop Mihailo boravio na Svetoj gori pa možemo pretpostaviti da je posećivao i najznačajniji srpski manastir Hilandar. Drugi značajan podatak je da je manastir u neposrednoj blizini Bečkereka imao svoj metoh. On se zvao Bakeboš (Bakebuš) i nalazio se kod sela Arače u bečkerečkom kadiluku. Moguće je da je upravo ovaj metoh razlog boravka Rafaila Hilandarca u Bečkereku. Iz Temišvarskog protokola pisanog 1758. godine saznajemo da se istočno od tadašnje crkve u Gradnulici nalazio dom od nepečene cigle sa dve kelije pod jednovodnim krovom, koji su sagradili hilandarski monasi. Pri crkvi se, kao i danas, nalazila kapela jeromonaha Rafaila.
Boravak jeromonaha Rafaila u Gradnulici je do danas ostao nedovoljno proučen i objašnjen. Dosadašnja proučavanja su se oslanjala na zapis sa ikone koja nam kazuje da je hilandarski monah Rafailo bio poreklom Srbin i da je bio svešteno-inok iliti monah pustinjak sa mogućnošću držanja službe. Na ikoni dalje piše da je putovao u Banat gde se i upokojio. Za kraj se ističu njegove čudotvorne mošti. Ikona (najverovatnije iz XVIII veka) na kojoj je natpis i sama predstavlja Svetog Rafaila, što znači da je on još tada za hilandarske monahe bio svetac. Kolikog je značaja imao Sveti Rafailo na hilandarsku bratiju ukazuje nam i mesto na kome se nalazila ikona kada ju je arhimadrit Nićifor Dučić video 1882. godine prilikom boravka u Hilandaru. Ona je bila smeštena na najsvetije mesto u hramu hilandarskom, oltaru. Hilandar je odigrao ključnu ulogu u širenju kultova srpskih svetitelja, kako osnivača Hilandara (najstarija ikona Svetog Save i Simeona potiče iz Hilandara), tako i drugih ličnosti kao što su Car Lazar, Miloš Obilić, a kako se čini i Svetog Rafaila. Time možemo objasniti i boravak hilandarskih monaha u Gradnulici početkom XVIII veka kada podižu kapelu Svetom Rafailu i grade kelije kako bi se budući hodočasnici mogli smestiti. Tragajući po dokumentima i rukopisima hilandarskim vezanim za Svetog Rafaila našao sam dva pomena koji se mogu dovesti skoro u direktnu vezu sa ovim svetim monahom. Na korici jednog rukopisa koji se čuva u Hilandaru postoji zapis grešnog Rafaila koji predviđa svoju skoru smrt u Krajini Temišvarskoj (naziv Banat ulazi u upotrebu početkom XVIII veka). Natpis je okvirno datiran u XVII vek. Drugi mogući pomen nalazimo u jednom dokumentu gde se spominje hilandarski monah Rafailo Zotović koji sa svojom bratijom traži dozvolu za prikupljanje priloga po zemljama cara Leopolda 1688. godine. Tih godina je turski sultan uveo veliki ratni porez koji je posebno bio nepodnošljiv za manastire (četiri zlatnika po monahu).
Pripovedajući o stanju crkve u Bečkereku bilo bi nepravedno ne spomenuti Vuka, jednog od nekoliko dijaka koji su zabeleženi u gradu. On se kao priložnik Pećke patrijaršije javlja u oba popisa (1660. i 1666. godine). Ovom istaknutom pisaru je došao u posed jedan tipik sa kraja XIV veka koji je nastao na prostoru Vojvodine. Tipik je Vuk poklonio bečkerečkoj crkvi. Danas se ovaj rukopis čuva u biblioteci Matice Srpske. Sasvim je moguće, a to će nadam se otkriti neko buduće istraživanje, da se dijak Vuk krije iza istog imena upisanog na okovu Hopovskog jevanđelja iz 1662. godine.
U vreme Velikog rata (1683-1699) Bečkerek je oslobođen od Turaka 1689. godine od strane srpske milicije. Odmah po oslobođenju vojvoda Novak Petrović je tražio da mu se dodeli Bečkerek. Izgleda da do ovog nije došlo pa se u celu priču umešao episkop jenopoljski Isaija Đaković (sredina XVII veka- 1708). On je tražio od austrijskog cara da mu se prepusti u vlasništvo vodenica na Begeju sa šumom Čontikom i drugim dodacima u Bečkereku. U pustom gradu jedina nada za opstanak milicije i nešto rasutog naroda bila je upravo ova razrušena vodenica koja bi obezbedila dovoljno hrane. Međutim, od trenutka kada je upućen zahtev 1691. prošlo je četiri godine dok car Leopold I nije konačno potvrdio vlasništvo episkopu Isaiji i naredio mu da lično dođe u Bečkerek i da preuzme vlasništvo nad vodenicom. 1694. godine vladika Isaija Đaković je od strane cara proglašen i za episkopa temišvarske eparhije, sa granicama od Arada i Lipove sve do Bečkereka i Pančeva. Na ovaj način su pod jednu eparhiju stavljene sve bivše banatske episkopije.  Iako se u dokumentu spominju bivše episkopske stolice u samom Bečkereku i Lipovi (manastir Hodoš), car je odlučio da Isaija dobije titulu temišvarski. Da se episkopu svideo Bečkerek vidimo i iz novog zahteva caru da mu se dodeli ceo Bečkerek sa pustarom Aradac i barama Kulpin i Belo Blato i svim ostalim dodacima. Ne znamo kako je rešeno ovo pitanje, ali čak i da je episkopu Isaiji privremeno prepušten ceo Bečkerek on ga je morao vratiti već 1701. godine kada je mirovnim ugovorom grad (bez tvrđave) vraćen Turcima.
Bečkerek je u vreme Turaka imao solidnu crkvenu organizaciju i svoju episkopsku stolicu. Iako su arhivski podaci malobrojni oni ipak pružaju jednu dobru opštu sliku.  Nažalost mi danas ne znamo kako su izgledale crkvene građevine. Današnje crkve Uspenja i Vavedenja bogorodičinog se verovatno nalaze na mestu starijih. To nam mogu potvrditi stare mape, stari nadgrobni spomenici, današnja kapela Svetog Rafaila itd. Na osnovu opštih analogija možemo pretpostaviti da su crkve imale određene karakteristike raških i moravskih građevina. Nadam se da će nam arheolozi jednog dana odgovoriti kako su bar izgledale u osnovi.

D.V.

Odabrana literatura:
Dimitrije Avramović, Sveta gora sa strane vere, hudožestva i povestnice, Beograd 1848.
Nićifor Dučić, Razni Zapisi, Starine JAZU 21, Zagreb 1889.
Ljubomir Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi I, II, III, Beograd 1902,1903,1905.
D. J. Popović i S. Matić, O Banatu i stanovništvu Banata u 17. veku, Glasnik istorijskog društva u Novom Sadu 9/10, Sremski Karlovci 1931.
Ur.  Aleksandar M. Stanojlović,  Monografija Petrovgrad, Petrovgrad 1938.
Dušan J. Popović, Srbi u Banatu do kraja XVIII veka, Beograd 1955.
Dimitrije Bogdanović, Katalog ćirilskih rukopisa manastira Hilandara, Beograd 1978.
Marko Jačov, Spisi Kongregacije za propagandu vere u Rimu o Srbima, 1622-1644 I, Beograd 1986.
Marko Jačov, Le missioni cattoliche nei Balkani durante la guerra di Candia (1645-1669), Vatikan 1992.
Aleksandar Fotić, Sveta gora i Hilandar u Osmanskom carstvu (XV-XVII vek), Beograd 2000.
Miloš A. Popović, Versko-Crkveni život Srba u Banatu, Zrenjanin 2001.
Nataša Dragin, Ćirilske rukopisne knjige biblioteke Matice srpske, Bečkerečki tipik iz 14 veka, ZMS za filologiju i lingvistiku 47, Novi Sad 2004.
Slavko Gavrilović, Isaija Đaković - arhimandrit grgeteški, episkop jenopoljski i mitropolit krušedolski, Zbornik Matice srpske za istoriju 74, Novi Sad 2006.
Miroslav Timotijević, Rađanje moderne privatnosti, Privatni život Srba u Habzburškoj monarhiji od kraja 17. do početka 19. veka, Beograd 2006.
Dumitru Teicu, Die Ekklesiastische geographie des mittelalterlichen Banats, Bukurešt 2007.

уторак, 14. децембар 2010.

Trojanski konj na Tiganjici

Sve je manje ljudi koji se sećaju ove lokalne atrakcije i svetske senzacije. Beše to na samom početku 1960-tih kada su se zrenjaninci osećali delom svetskih filmskih dešavanja. Kod Zrenjanina, u blizini Belog Blata, sniman je film La guerra di Troia sa tada čuvenim mišićavim Stiv Rivsom (1926-2000).  Ovaj glumac odmah je dobio lokalni naziv Steva Revers, a Tiganjica je bar za kratko vreme postala neka vrsta hodočašća za sve one koji su hteli da bace oko na preteču Stalonea i snimanje samog filma. Ljudi su hrlili automobilima, motorima, biciklima, ko je šta imao i mogao da pozajmi. Opštoj gužvi doprineli su i radnici iz grada koji su učestvovali u pravljenju kulisa i drugih stvari za potrebe filma, i brojni statisti. Film je sniman na još nekoliko lokacija i u njemu je učestvovalo preko 20000 statista. Jedan od njih je i Žika iz Zrenjanina sa kojim se moj tata slikao na dvokolici. Priča oko filma se stišala tek nakon prikazivanja u zrenjaninskim bioskopima koji su nekada za naš grad imali veliku važnost.


петак, 10. децембар 2010.

Mostovi Zrenjanina (XV-XVII vek)

U svesti mnogih ljudi postoji stereotipno mišljenje da je sve iz vremena turske vladavine krajnje negativno. U skladu sa tim je i tvrdnja da je tokom turskog perioda u Zrenjaninu (165 godina) zapušten Begej i kanali oko njega. Ova tvrdnja donekle jeste potkrepljena starim mapama i vedutama grada na isteku XVII veka, ali su one nastale posle višegodišnjih ratova. U to vreme grad je bio bez ikakve uprave skoro 10 godina. Nakon isterivanja Turaka srpski episkopi  i vojvode su tražili da dobiju na upravljanje Bečkerek, ali do toga nije došlo i grad je 1701. vraćen Turcima. Međutim, Zrenjanin je upravo za vreme Turaka od sela i utvrđene granične tvrđavice postao lepa i bogata varoš. Trgovina i zanatstvo su bili izuzetno razvijeni a posledica toga bila je izgradnja pristaništa kako bi se ubrzao saobraćaj preko vode. Da je Begej bio značajan za Tursku i vakufsku upravu govori i podatak Evlije Čelebije da su hiljade vrtova, bašta, vinograda navodnjavani upravo vodom iz Begeja. Ovi povoljni hidrografski podaci nam ne govore o nekakvom zapuštanju reke i kanala.
Prvi put u istorijskim izvorima Zrenjanin se spominje početkom XIV veka. Selo se tada nalazilo na centralnom ostrvu ili poluostrvu u današnjem centru grada. Sam položaj grada je uslovljavao potrebu za mostovima, ali se verovatno prvi saobraćaj preko vode obavljao putem čamaca ili skela. Prvi konkretan podatak o mostovima nalazimo u putopisu Bertradona de Brokijera, plemića burgundskog vojvode Filipa Dobrog. On je na povratku iz Svete zemlje preko Beograda i Pančeva stigao i do Bečkereka 1433. godine. Tu je prešao dva mosta misleći da prelazi i dve reke, međutim, u pitanju je jedna koja meandrira, Begej. Sve do pojave prvih mapa grada krajem XVII veka (kada su prvi put mostovi prikazani i obeleženi) sporadični istorijski izvori nam govore o njihovom konstantnom postajanju. Tako na primer već u prvim decenijama nakon pada Bečkereka pod tursku vlast (1551.) vidimo da je jedan od najvećih prihoda gradu upravo bila putarina naplaćivana na određenim mostovima. Ova putarina, kao i ostale carine posle 1573, ostaju gradu na trošak jer je upravo te godine grad postao zadužbina velikog vojskovođe i diplomate Mehmed-paše Sokolovića.
                Najznačajniji izvor za poznavanje mostova iz turskog vremena jesu gore pomenute Marsiljijeve mape i vedute sa kraja XVII veka. Ove mape su ipak pomalo neprecizne i kontradiktorne među sobom. Poređenjem između njih samih, ali i određenim analogijama, što vremenskim što prostornim, pokušaćemo da rekonstruišemo sistem mostova koji je funkcionisao u gradu i oko njega.
U vreme turske vladavine grad se povremeno širio sa centralnog na okolna ostrva i poluostrva. Naseljeni su svi delovi grada koji će kasnije dobiti nazive: Čontika, Gradnulica, Amerika, Nemačka Varoš. Zasigurno je između svih ovih naselja koje je delio Begej morala postojati saobraćajna komunikacija, bilo u vidu mostova, bilo čamaca. Pored ovih međugradskih komunikacija postojale su i jake regionalne.
                Zrenjanin je bio veliko čvorište regionalnih puteva. Posebno su bile jake saobraćajnice prema Beogradu i Segedinu, ali i prema Temišvaru, Bačkoj... Put koji je tada prilazio sa jugoistočne strane grada račvao se na dva dela. Istočni deo je zaobilazio grad i presecao Begej između ostrva Čontike i današnjeg Motela (Šumica). Na tom mestu je zasigurno stajao most, koji možemo zvati Istočni. Zapadni deo puta je prolazio preko današnje Male Amerike, pa kroz utvrđenu tursku varoš i dalje prema Gradnulici. Ovo je bila najsnažnija saobraćajnica u gradu. Pred ulazak u utvrđeni deo grada stajao je most poznat u dosadašnjoj istoriografiji kao Južni, a na izlasku iz utvrđenja stajao je Severni. Povezivala ih je komunikacija danas poznata kao Stara pijaca. Severni most je ostao u funkciji i tokom XVIII veka, sve do zatrpavanja kanala. U pitanju je verovatno isti most čiji su ostaci pronađeni u starom koritu Begeja, u blizini začelja dvorišta. Most sa južne strane bi se preneseno na današnje stanje nalazio nešto zapadnije od današnjeg Malog mosta.
Pred Južnim mostom koji je povezivao Malu Ameriku i Varoš odvajao se jedan put koji je išao ka gradskom pristaništu (danas prostor oko Avale) koje je bilo locirano na veštačkom poluostrvu i ostrvcetu. Preko pristaništa put je dalje išao do velike raskrsnice odakle su se račvali putevi na zapad, sever i jug.  Deo oko pristaništa je takođe bio povezan manjim mostovima čiji položaj nije najjasniji na osnovu veduta.
Pored uobičajenih mostova u gradu su postojali i pokretni, nezaobilazni u post-srednjovekovnoj arhitekturi utvrđenja. Prvi njihov pomen nalazimo u opisu tvrđave iz 1551. godine. U Zrenjaninu je postajao veći broj njih, ali samo tri možemo da lociramo. Razlog za postojanje većeg broja ovih mostova možemo tražiti u razdvojenosti dvorca i utvrđenog grada, koji su, svaki ponaosob, bili okruženi kako rovovima tako i Begejom. Glavni pokretni most nalazio se na južnom ulazu u utvrđeni grad posle običnog mosta. Druga dva su se nalazila kod dvorca. Jedan je bio okrenut ka utvrđenom gradu, dok je drugi bio okrenut ka severu. Na ovaj severni se nadovezivao obični most. Ova komunikacija je bila pomoćni izlaz iz dvorca. Koristila se verovatno u slučaju nužde.
Danas je teško proniknuti kako su izgledali mostovi iz vremena Turaka, i pre njih.  Posebno je bitno otkriti da li su neki mostovi bili podignuti na određenu visinu kako bi brodovi mogli proći ispod ili su, što je bila češća praksa onog vremena u ravničarskim predelima, bili pontonski. Takve mostove (koji su ležali na čamcima) su na primer imali Pančevo i Beograd. Oni su se mogli lako pomeriti u slučaju prolaska brodova.  Na mapama Zrenjanina pak mostovi su prikazani u vidu dva paralelna niza tačkica, tj. u osnovi. Na sličan način prikazane su i kuće, kao paralelogrami. Sve upućuje na to da su podignuti iznad vode i da je telo mosta položeno na niz stabala pobodenih u korito Begeja. Ovakvi mostovi verovatno nisu mogli biti podignuti na određenu visinu potrebnu za prolazak brodova, tako da Begej u jednom delu grada verovatno nije bio plovan. Na ovakav način razmišljanja upućuje i položaj pristaništa. Ono nije deo utvrđenog grada niti je priljubljeno uz njega, već se nalazi izolovano na jednom ostrvcetu i veštački napravljenoj prevlaci u službi pristaništa. Tako da se vodeni saobraćaj odvijao samo do pristaništa a odatle se kopnom i mostovima roba transportovala u grad. Ako je ova teza tačna onda ostaje pitanje kako se roba transportovala uzvodno od Begeja.

D.V.

Odabrana literatura:
Ur.  Aleksandar M. Stanojlović,  Monografija Petrovgrad, Petrovgrad 1938.
Ur. Todor Malbaški, Monografija Zrenjanin, Zrenjanin 1966.
Andras Vadas, Weather Anomalies and Climatic Change in Late Medieval Hungary: Identifying Environmental Impacts, Budapest 2010.

P:S:
Komentar na priloženu mapu (sliku)
Deo mape sa kraja XVII veka sam uklopio u mapu iz 1793. godine iz više razloga. Na mlađoj mapi se vide obrisi dvorca i ostrvo na kome je bilo pristanište (ali i nagoveštaj današnjeg grada). Proporcionalno sam uklopio ove dve stvari zajedno sa obalom Begeja koja je mogla biti podložna manjim promenama tokom vremena i dobio priloženu mapu. Pred preklapanje mapa pretpostavio sam da bi moguća komunikacija od severnog do južnog mosta mogla biti današnja Stara pijaca što se ispostavilo kao tačno iako nisam dobio najpreciznije poklapanje. Ovu priloženu mapu ipak ne treba shvatiti bukvalno nego samo okvirno jer ne znamo koliko je precizna bila šema sa kraja XVII veka.

среда, 1. децембар 2010.

Drveni mostovi Zrenjanina (XVIII-XIX vek)

Reka Begej je sve do sredine XX veka imala veliki značaj u razvoju grada. Ona je pomogla razvoju privrede, sporta, kulture a velike zasluge ima i za interesantno urbanističko oblikovanje grada. Danas nema više nikakvog sadržaja koji bi potvrdio njen pređašnji značaj. Na Begeju danas skoro da nema saobraćaja (pa ni dereglija, parobroda, čamaca), nema ni mesta okupljanja ljudi (ribljih pijaca, kupališta, šetališta), retki su i oni kojima je inspiracija (slikari, fotografi) a bogme i onih kojima je značio hleb (sakadžije, ribari, čamdžije..). Ostao nam je samo poluplovan i drastično skraćen tok Begeja kroz grad i nekoliko skoro potpuno beskorisnih jezeraca koji sve u svemu nemaju nikakav sadržaj. Možda bi trebali i njih da zatrpamo pa da možemo kasnije da se hvalimo da imamo čak nekoliko mostova na suvom?!
Postoji ipak nešto vezano za Begej što smo uspeli da sačuvamo tokom vremena, a to su mostovi. Verovatno zato što su nam ipak bili neophodni. Današnji mostovi jesu ukras Begeja i to je jedna od retkih stvari koju smo mi dali reci nasuprot mnoštvu koje smo uzeli od nje. Sada ćemo se vratiti par vekova unazad da vidimo kako su izgledali i gde su bili drveni mostovi Zrenjanina i zašto smo mogli dobiti naziv Mala Venecija.
XVIII vek
Krajem XVII i početkom XVIII veka vođene su borbe protiv Turaka kako bi se Banat stavio pod upravu Habsburške monarhije. Rezultat ovih ratova bio je potpuno devastiran Zrenjanin. Novi upravnik Banata, Grof Mersi,  je zato preuzeo regulisanje Begeja kako bi stvorio zdravije uslove za život ljudi i podstakao bržu i efikasniju trgovinu putem reke, a ovo je bio preduslov za nagli razvoj grada u periodu koji je nadolazio. Ova takoreći obnova Banata podrazumevala je obnovu čvorišta koja su spajala reku i puteve. Tako su obnovljeni mostovi iz turskog perioda ali su građeni i novi. Iz vremena nakon Mersijeve obnove grada sačuvana nam je i prva nešto detaljnija mapa grada. Na ovoj mapi se nalazi 6 mostova i jedan neodređen objekat na vodi.
Mostovi prema mapi iz 1769-1772:
-          Most u današnjoj Makedonskoj ulici. Nalazio se na zapadnom izlazu iz grada. Nešto kasnije, doseljavanjem drugog talasa Nemaca u Bečkerek, on je razdvajao starije i novije nemačko naselje.
-          Most u današnjoj Ljubljanskoj ulici. Spajao je srpska naselja Gradnulicu i Čontiku.
-          Most u današnjoj Nemanjinoj ulici. Spajao je naselja Čontiku i Varoš.
-          Most na severnom kraju stare pijace (Tiršova) i most kod današnje Obilićeve ulice. Ovi mostovi su imali za cilj da spoje prvobitnu Nemačku i centralnu Varoš.
-          Veliki most. Spajao je naselja Opovu i Varoš. Na njegovom mestu se i dan danas nalazi most (pešački), za razliku od svih ostalih mostova sa ove mape.
-          Objekat na vodi nešto južnije od današnje hale Medison. Ovaj objekat nije ucrtan kao klasičan most i pretpostavlja se da su u pitanju ostaci vodenice iz turskog perioda.
Podizanjem ovih mostova ostvarena je odlična komunikacija između razuđenih bečkerečkih naselja tog vremena (Varoš, Gradnulica, Čontika, Nemačka varoš i Opova). Mi danas ne znamo kako su ovi mostovi izgledali a jedini podatak koji nam nudi legenda mape jeste da su bili od drveta.
U Narodnom muzeju u Zrenjaninu se čuva izuzetno dobra mapa grada iz 1793. godine koja nam pomaže da registrujemo promene koje su nastale u odnosu na raniju mapu. Većina mostova je ostala na svom mestu osim što je most iz današnje Obilićeve premešten na novu lokaciju. Posle obrazovanja novog trga (danas Trg Slobode) gradnjom upravnih zgrada i katoličke crkve bila je potrebna bolja komunikacija ovog dela sa starijim nemačkim naseljem. Tako da je most podignut u današnjoj Ulici Kralja Petra. Nov most je podignut i na početku današnje Topličine ulice. Razlozi podizanja ovog mosta mogu se tražiti kako u ekonomskim potrebama tako i u želji ljudi sa Čontike da imaju jedan severo-istočni izlaz iz grada.
XIX vek
30. avgusta 1807. godine u gradu je izbio požar u Pivarskoj mahali. Požar je ubrzo preko drvenog Velikog mosta lako prešao u centar grada. U ovom strašnom požaru bilo je ljudskih žrtava i izgorelo je skoro pola grada. Tada je pored Velikog mosta sigurno stradalo još nekoliko. Već naredne godine donet je novi akt o regulaciji grada (na osnovu ideja sa kraja XVIII veka) i krenulo se u obnovu. Posledice regulacija iz prvih decenija XIX veka jasno su nam vidljive na mapi grada iz 1894. Na mapi se vidi da se radilo na isušivanju rukavaca oko naselja Čontike, Gradnulice i Nemačkih naselja. Posledice su bile da za određene mostove više nije bilo potrebe (Nemanjina, Tiršova..), dok su drugi postali mali mostići bez velikog značaja (Topličina, Ljubljanska, Makedonska..). Na ovaj način je Begej kroz Zrenjanin dobio jedinstven tok koji se ne račva kao što je to bio ranije slučaj. Na reci su tada postala bitna samo dva mosta, Veliki i Mali. To vidimo i prema podatku iz 1839. godine kada se prihodi od carine između ostalog preusmeravaju i na održavanje ova dva mosta.
Veliki most
                Ovaj most je bio podignut 1808. godine ubrzo posle požara. Za njegovo podizanje zaslužan je verovatno tadašnji „vodeni“ inženjer torontalske županije Josif Fišer. U jednom opisu mosta  objavljenom 1822. godine istaknuta je njegova lepota i visina koja je bila potrebna da bi ispod mosta mogle da prođu čak i lađe koje su se obraćale Dunavom. Visinu mosta su obezbedila četiri stuba na kojima stoji telo mosta i uzvišeni pristupni putevi. Sa druge strane visoki pristupni putevi su povezani stepeništima sa priobaljem kako bi se ostvarila što bolja komunikacija. Drveni mostovi su zahtevali konstantne popravke i o tome nam svedoči lokalni list Torontal. 1875. godine je konstantovano da je daščani pod Velikog mosta u lošem stanju i da treba već razmišljati o novom gvozdenom mostu. Sledeće 1876. godine pristupilo se ozbiljnoj popravci kada je saobraćaj morao da se preusmeri preko Budžaka na Mali most. 1902. godine konstantovano je da su Veliki i Mali most dotrajali. Procenjeno je tada da bi popravka mogla da košta 1061 krunu za Veliki most i 616 kruna za Mali. Poslednju popravku drvenog Velikog mosta obavio je preduzetnik Agošton Napholz, vlasnik pilane.
Mali most
Podizanje Malog mosta može se dovesti u vezu sa stvaranjem novih saobraćajnih komunikacija koje su bile uslovljene isušivanjem severnih rukavaca Begeja sa jedne strane, a sa druge, urbanizacijom i naseljavanjem naselja danas poznatog kao Mala Amerika. Njegovo podizanje se okvirno može staviti u period od 1810. do 1820. godine. Konstrukcija mosta je bila bitno drugačija od Velikog. Usled male visine terena, užeg toka Begeja na ovom mestu nije bilo moguće podići most na visinu potrebnu za prolazak brodova, zato se moralo pristupiti gradnji pokretnog mosta. Most je podignut na četiri stuba od kojih su dva središnja imala konstrukciju sličnu klackalici. Kada bi se središnji deo mosta podizao radi prolaska brodova krajnji delovi bi se spuštali ka vodi. Podizanje se vršilo pomoću četiri stuba na mostu sa blago naglašenim kapama u kojima je bio deo mehanizma koji je pokretan na čekrk. List Torontal je ispratio njegovu sudbinu i urušavanje krajem XIX veka. 1889. konstantovano je da je most u lošem stanju. Pošto se niže njega nalazila riblja pijaca ribari su koristili rupe u mostu kako bi pružali robu kupcima na mostu. Sitnije popravke na mostu zabeležene su 1896. i 1899. Njegov kraj dočekan je 1903. godine.
Daunova ćuprija
Most je dobio naziv po svom ktitoru Đuli Daunu koji je 1887. godine preuzeo ciglanu na današnjem Berberskom naselju. Podignut je iz čisto ekonomskih razloga za prenos cigle i crepa u grad, jer je u to vreme ovaj deo grada bio izolovan i nenaseljen. Međutim, most su obilato koristili paori koji su imali njive sa one strane reke. Sačuvana je i fotografija ovog mosta ali je na njoj vidljiv samo deo, jer je fotograf pokušao da uslika i ciglanu istovremeno. Na osnovu fotografije vidimo da je u pitanju pontonski most čija je plutajuća konstrukcija pričvršćena za stubove na samoj obali. Most je uklonjen pred I svetski rat. Danas se na tom prostoru nalazi lučni pešački most, podignut nešto severnije.

P.S
Nadajmo se da će ovaj tekst biti samo jedan u nizu koji će se baviti istorijom zrenjaninskih mostova.  Prema unapred utvrđenom planu biće objavljeno ukupno četiri teksta: Prvi (prema hronologiji gradnje) će se baviti počecima premošćavanja reke (XV-XVII vek), drugi drvenim mostovima (XVIII-XIX vek), pa gvozdenim (prva polovina XX veka) i za kraj moderna gradnja (druga polovina XX veka).

D.V.

Odabrana literatura:
Ersch-Sruber, Allgemeine Enchclopadie der Wissenschaften und Kunste 8. theil, Leipzig 1822.
Ur.  Aleksandar M. Stanojlović,  Monografija Petrovgrad, Petrovgrad 1938.
Ur. Todor Malbaški, Monografija Zrenjanin, Zrenjanin 1966.
List Torontal (Hirado)
Internet izvori:
http://www.arhivzrenjanin.org.rs/ (digitalizovana mapa Zrenjanina iz 1894.)
http://commons.wikimedia.org (digitalizovana mapa Zrenjanina iz 1769-1772.)