Ауторска лиценца

Creative Commons licenca
Ovo delo je licencirano pod uslovima licenceCreative Commons Autorstvo-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Srbija .

Претражи овај блог

понедељак, 28. децембар 2015.

Plemićka porodica Dima grko-cincarskog porekla

Brojne grko-cincarske porodice su tokom XVIII veka emigrirale na prostor Banata iz južnih delova Balkanskog poluostrva. Među njima se našao i trgovac Emanuel Papademos – poznatiji i kao Dima, koji je sa porodicom došao iz Metima u Grčkoj. Zarad zasluga u trgovini i uloženog imetka dobio je austrougarsku plemićku titulu 1792. godine. Potomci Emanuela će kasnije koristiti predikt „de Papademo“.

Prema svedočanstvu dr Vojislava Dime (1889-1953) iz 1937. godine „stari“ su se bavili trgovinom, a jedan od pradeda je podigao crkvu u „Ćoroku“. Verovatno je u pitanju mesto Đorok (rum. Ghioroc) u blizini Arada, gde se kao ktitor hrama pominje Georgie Dima 1793. godine. U daljem svedočanstvu Vojislav navodi da porodica slavi Sv. Nikolu i da je u prošlosti živela u sledećim mestima: Aradu, Ćoroku, Mokrinu, Kikindi, Rumi, Temišvaru i Čakovu. Pored navedenih mesta Dime srećemo i u Čanadu, gde je 1847. godine zabeležen „poštenorodni“ Stefan Dima, koji je u to vreme obavljao dužnost računovođe čanadske skele. Iz Čakova nam je poznat Dimitrije (Dimo) Dima rođen 1855. godine, koji je tokom 1872/1873. pohađao VII razred gimnazije.

Od sredine XIX veka porodicu Dima sve češće srećemo u zapadnijim delovima Banata. Godine 1853. u Mokrinu je zabeležen Aleksandar Dima, koji je obavljao funkciju foršpanskog komisara iliti čoveka zaduženog za prevoz konjima i kolima. Tokom pedesetih godina XIX veka nailazimo na pomen Katarine Dime de Papademo, koja se udala za dubrovačkog plemića Antona Sorga (iliti Sjerkovića), koji je u to vreme bio na dužnosti nadzornika carine u Novom Sadu. Godine 1861. ovaj bračni par se seli u Bašaid gde Sorgo preuzima posao beležnika. Posle 1862. nastanjuju se u Mokrinu gde žive u kući pored velike stare škole.

Godine 1866. zabeležena je i gospođica Sofija Dima koja se pretplatila na knjigu Vuka Karadžića iz Srpskog Itebeja. Postoji više pokazatelja da je Sofija Dima bila bliska rođaka (sestra ?) Dušana J. Dime. Dušan je rođen 1853. godine u mestu Furlog (rum. Fârliug) u današnjem rumunskom delu Banata, koji je nekada bio sedište plemićke porodice Palikućevni. Godine 1875. Dušan je kao gimnazijalista dobio Tekelijinu stipendiju Matice srpske. U trenutku apliciranja za stipendiju navedeno je kao mesto stanovanja Kikinda. Međutim, u popisu pitomaca iz 1875. godine, koji je sastavio nadzornik Konstantin Pejičić uz pomoć samog Dušana Dime, napisano je da je iz mesta Itebej. Pretpostavka je da su Dime jedno vreme živele u Itebeju da bi kasnije prešle u Kikindu. Poslednji pomen Dima u Kikindi nalazimo 1892. godine, kada je S. Dima iz Kikinde odseo/la u hotelu Ugarski kralj u Budimpešti.

Nakon završene medicine u Gracu Dušan J. Dima (1853-1931) dobija posao lekara u Rumi 1883. godine. Tokom boravka u Rumi bio je vrlo aktivan u društvenom životu, a bavio se i pisanjem. Obavljao je funkcije gradskog većnika (1886), predsednika mesnog školskog odbora (1891-1895), predsednika Srpskog pevačkog društva (1902), a bio je i član društva Srpski soko (1905) i Srpske štedionice (1906). Dušan je najverovatnije bio oženjen Melanijom (dev) Nikolić, koja je 1886. bila član Srpske ženske dobrotvorne zadruge. Imali su sina Vojislava i ćerku Blanku. Interesantno je da 1910. godine ponovo srećemo ime Sofije Dima, koja je bila u odboru za podizanje spomenika J.J. Zmaju u Rumi. Dušanov sin dr Vojislav Dima je takođe bio ugledni lekar i od tridesetih godina XX veka je radio u Novom Sadu.


D.V.

четвртак, 24. децембар 2015.

Banatska dama u dva primerka

Prilikom nedavne posete kikindskom muzeju za oko mi je zapala slika pod nazivom "Portret dame u tilu". Slika od istog autora sa predstavom identične dame od relativno skoro se može videti na stalnoj postavci zrenjaninskog muzeja. Od ljubaznog osoblja iz muzeja u Kikindi sam dobio informaciju da je autor slike nepoznat, a da je ovaj rad ranije povezivan sa slikarom Nikolom Aleksićem (1808-1873), koji je jedno vreme živeo i radio u Kikindi.

Podaci o slici koja se čuva u zrenjaninskom muzeju su takođe skromni. Autor nije poznat, ali se osnovano pretpostavlja da je na slici prikazana dama pod nazivom Sofija Dima. Jedini podatak koji sam uspeo da pronađem o dami sa tim imenom nalazi se u popisu prenumeranata za knjigu "Srpske narodne pesme iz Hercegovine (ženske)", koju je priredio Vuk Karadžić 1866. godine. Prema ovom natpisu "gospođica Sofija Dima" se pretplatila na knjigu iz Srpskog Itebeja. S obzirom da je Sofija bila oslovljena sa gospođica možemo pretpostaviti da je u to vreme još uvek bila mlada i verovatno u godinama kao što je na slici i prikazana.

Likovna rešenja na sačuvanim slikama nam takođe otežavaju da bliže datiramo sliku, jer su sama po sebi pomalo kontradiktorna. Nasuprot brižljivo i nežno urađenom liku stoji šematski i pomalo naivno tretiranje tela i odeće. Ukočeno držanje tela i bidermajerska slatkoća u izrazu (rumeni obrazi, ruže, til...) sa druge strane opet nisu karakteristična za period oko 1866. kada je bidermajer već uveliko bio na zalasku. Možda će neko buduće istraživanje moći da odgonetne sa većom sigurnošću identitet gospođice, ali i majstora ovih portreta.

D.V.

недеља, 13. децембар 2015.

Fotografije Ištvana Oldala mlađeg

Bečkerečanin Ištvan Oldal, mlađi (1853 - 1925) bio je odličan naslednik očevog fotografskog zanata. Njegova snažna karakterizacija likova kroz fotografije i dobar osećaj za izražavanje emocija svojih mušterija ostaće za mnoge fotografe Bečkereka i Petrovgrada nedostižan cilj.


1. 1910. "Portret devojke"


2. oko 1915. "Zaljubljeni par"

3. oko 1920. "Portret Vojina Vorgića"