Ауторска лиценца

Creative Commons licenca
Ovo delo je licencirano pod uslovima licenceCreative Commons Autorstvo-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Srbija .

Претражи овај блог

субота, 31. децембар 2011.

Potraga za banatskim Špancima

Mnogo puta do sada je tema Španaca u Banatu i Zrenjaninu obrađivana od strane istoriografa. Setimo se prvih pionirskih radova Milekera, pa Čolića i Tutorova, sve do poslednjih značajnih tekstova Filipa Krčmara objavljenih na Zrenjanistici i u stručnim časopisima. Svi ovi radovi su nestanak Španaca objašnjavali teškim uslovima koji su vladali u to vreme u Banatu, ponajviše zbog još uvek neobuzdanih ratova sa Turcima, pojavom kuge i klimatskim uslovima, koji nisu odgovarali doseljenicima. Međutim, da li smo ikada uspeli da odgovorimo na pitanje gde su nestali Španci i koji su pravi razlozi za to? Prema dokumentaciji publikovanoj u Temišvarskim doprinosima za Germanistiku iz 2008. godine vidimo da su doseljeni Španci imali i određene jezičke i kulturne probleme koji su bili teški za prevazilaženje. Špancima tada nije odgovarao naziv grada Bečkerek, jer nisu mogli da ga izgovore. Tadašnje vlasti su pokušale da naziv grada preimenuju u Bečkerekos kako bi ga približili doseljenicima, ali izgleda to nije bilo dovoljno, pa su Španci zahtevali da se Bečkerek nazove Barselona.
Pored kulturoloških i jezičkih problema sa kojima su se Španci suočavali i koji su svakako uticali na njihov svakodnevni život u Bečkereku vremenom je ipak dolazilo do njihove asimilacije sa drugim narodima. Ovaj momenat kao da nije dovoljno primećen od strane dosadašnje istoriografije. Dokaz za ovakve tvrdnje imamo iz prvoklasnog izvora kao što su Memoari balkanskog diplomate publikovanih 1917. godine. U pitanju su memoari Čedomilja Mijatovića (1842-1932), književnika i istoričara, srpskog ministra spoljnih poslova i diplomatskog predstavnika u mnogim stranim zemljama. Kako je u pitanju delo napisano sa velikim poznavanjem svoje porodične istorije, a pisano na engleskom, prenećemo ga u prepričanom obliku.
Čukundeda Čedomilja Mijatovića (po majčinoj liniji) je uspeo posle romantičnih napora da se oženi sa Španjolkom iz Banata. Genetski i kulturološki uticaj Španije se osetio u narednim generacijama, pa je tako majka Čedomilja po rođenju u Bečkereku 1826. godine dobila ime Rakel Kristina, po svojoj prababi. Dupla imena među Srbima nisu bila  toliko uobičajena, pa su je braća i sestre zvali Rahila, dok su je ostali zvali Tina. Opisujući izgled svoje majke Čedomilj kaže da je u potpunosti ličila na Španjolku, posebno u kasnijim godinama: tamnih očiju, crne kose sa zaobljenom figurom i malim šakama i stopalima. Pošto je često poslom obilazio celu Evropu Čedomiljov sud o španskom izgledu svoje majke verovatno ne bismo trebali da dovodimo u pitanje. Dalja sudbina njegove majke je gotovo filmska. Ona je oteta ispred kapije roditeljske kuće sa 6 godina od strane rumunske vračare koja se vraćala sa bečkerečkog vašara, koja ju je odvela u Arad. Bilo je potrebno šest punih godina potrage da bi se devojčica pronašla. Međutim, Rakelin boravak u Bečkereku ponovo nije dugo trajao jer je otišla za svojim starijim bratom u Kragujevac.
Verovatno je ovakvih primera mešovitih brakova bilo još, ali ih je danas bez ovakvog porodičnog predanja teško dokazati, jer su imena i prezimena, u višenacionalnim sredinama kao što je Bečkerek, često prilagođavana određenim jezicima naroda, pa ih je teško naći u postojećim popisima.
Svedočanstvu Čedomilja Mijatovića o poreklu svoje majke prethodio je interesantan tekst o poreklu Španaca na području južne Ugarske. Od svoje majke on je čuo da ona vodi poreklo iz Andaluzije, najjužnije španske pokrajine. Ovaj podatak se baš i ne poklapa sa dosadašnjom istoriografijom. Stari napisi nam govore da su na ovaj prostor došli Baskijci, a pretpostavlja se da je bilo i Katalonaca zbog želje da se Bečkerek nazove Barselonom. Međutim, nije bilo pomena o Andalužanima. Postoje nepoklapanja i sa vremenom naseljavanja Španaca. U Mijatovićevim memoarima se kaže da su se preci njegove majke naselili u vreme Marije Terezije kako bi pokrenuli proizvodnju svile. Tada su iz Španije dovedena dva sela sa kompletnim porodicama i svilenim bubama. Ovaj događaj se sigurno desio posle 1740-te kada je Marija Terezija preuzela vlast u Austrugarskoj. Međutim, zna se da su pre ovog vremena Španci već uveliko bili u Bečkereku. Postoji mogućnost da je bilo više talasa ovih naseljenika ili je možda reč o pogrešnim podacima koje je Mijatović publikovao. Mi ne znamo da li je ovaj deo Mijatovićevih pisanija imao uporište u nekakvoj literaturi ili je pak i to deo porodičnog predanja.
Čedomilj Mijatović se u kasnim godinama oženio Engleskinjom i nije imao dece, tako da potragu za potomcima Španaca treba usmeriti ka drugim porodičnim linijama. Čedomiljova majka je u Kragujevac došla kod svog brata Pavla Ilića (oko 1807-1871), osnivača prve kneževske apoteke u Srbiji, a kasnije i prve Državne hemijske labaratorije. Drugi Rahilin brat, a brat blizanac Pavlov, takođe je bio ugledna ličnost. Po zanimanju je bio lekar. Zna se takođe da je Rahila imala i sestara. Praćenjem ovih sporednih linija došli bismo verovatno do potomaka Španaca koji i danas žive u Srbiji. U prilog ovome ide i podatak Dragoljuba Čolića da su srodnici Pavla Ilića živeli u Zrenjaninu.

D.V.