Ауторска лиценца

Creative Commons licenca
Ovo delo je licencirano pod uslovima licenceCreative Commons Autorstvo-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Srbija .

Претражи овај блог

петак, 29. мај 2015.

Popis kuća u bečkerečkom distriktu 1717. godine

Nakon odlaska Turaka sa ovih prostora napravljen je prvi austrijski popis kuća tj. domova na prostoru bečkerečkog distrikta.  Popisu su pridodati podaci (u zagradi) o nekadašnjem ili današnjem nazivu naselja, položaju i stanju naselja u godinama koje slede.

- Becskerek: 100 kuća
(Bečkerek; 1723/1725. obeležen kao naseljen; 1727. je imao samo 37 domova)
- Schimig: 9 kuća
(Šimuđ; 1723/1725. zabeležen kao nenaseljen pod nazivom Schimogi; U periodu 1736-1740 zabeležen kao naseljen sa nazivom Schimoda; Prema mapi iz 1740. nalazio severno od Bečeja)
- Akacs: 13 kuća
(Akač; 1723/1725. obeležen kao naseljen; Prema mapi iz 1740. nalazio se severno od Arače, zapadno od Bočara; Tokom 1751-1753. stanovnici preseljeni u Beodru)
- Becsey: 20 kuća
(Turski ili Novi Bečej; 1723/1725. obeležen kao naseljen, 1727. imao je 45 domova)
- Kuman: 13 kuća
(Kumane; 1723/1725. obeleženo kao naseljeno; 1727. imalo je 17 domova)
- Borjas: 8 kuća
(Borđoš; lokalitet u blizini Novog Bečeja; 1723/1725. nenaseljen)
- Vagn: 22 kuća
(Vanj; potez kod Kumana; Verovatno brzo zapusteo)
- Felemer: 20 kuća
(Elemir; 1723/1725. obeležen kao naseljen; 1727. je imao 22 doma)
- Aradaz: 26 kuća
(Aradac; 1723/1725. obeležen kao naseljen)
- Martinzi: 12 kuća
(Martinci ili Martinica; potez kod Lukićeva; 1723/1725. obeleženo kao nenaseljeno)
- Batka: 24 kuća
(Batka; potez između Ečke i Perleza; 1723/1725. nenaseljena)
- Echka: 20 kuća
(Ečka; 1723/1725. obeležena kao naseljena; 1727. je imala 18 domova)
- Sihe: 30 kuća
(Siget ili Siga; nekadašnje naselje kod Perleza; 1723/1725. obeležena kao naseljena)
- Eche: 13 kuća
(nepoznato)
- Horlebeth: 30 kuća
(Orlovat; 1723/1725. obeležen kao naseljen; 1727. imao je 24 doma)
- Botosch: 40 kuća
(Botoš; 1723/1725. obeležen kao naseljen; 1727. imao je samo 6 domova)
- Scekun: 27 kuća
(Sečanj; 1723/1725. zabeležen kao naseljen; 1727. imao je 23 doma)
- Modos: 50 kuća
(Modoš / Jaša Tomić; 1723/1725. zabeležen kao naseljen, 1727. imao je 38 domova)
- Weign: 18 kuća
(Potez između Modoša i Pardanja)
- Partfein: 10 kuća
(Pardanj / Međa; 1723/1725. obeležen kao naseljen; 1727. imao je 30 domova)
- Debey: 39 kuća
(Srpski itebej; 1723/1725. obeležen kao naseljen; 1727. imao je 40 domova)
- Deszka: 15 kuća
(Deska; Potez između Torka i Itebeja; Zabeležen na mapi Banata iz 1761.)
- Boschnitava: 4 kuće
(Nepoznato ; Moguće da je reč o Bašaidu)
- Honroschin: 10 kuća
(1723/1725. zabeležen kao nenaseljen pod nazivom Mali Orosin; Nalazio se nešto južnije od Kikinde)

Prir. D.V.

Položaj naselja Borđoš uz Tisu prema Marsiljijevoj mapi sa početka XVIII veka









Literatura:
Kovách Géza, A Bánság demográfiai és gazdasági fejlődése 1716-1848. Szeged 1998.
Dušan Popović, Srbi u Banatu do kraja XVIII veka (Istorija naselja i stanovništva), Beograd 1955.

уторак, 26. мај 2015.

Priča o petrovgradskom ormaru

Početak priče
Ormar je napravljen 1937. godine kako stoji u natpisu na poleđini. Deda ga je kupio zajedno sa dva kreveta, koji su nažalost kasnije završili na Hvaru. Sasvim je moguće da je ormar produkt petrovgradskih proizvođača nameštaja, zašta ima više pokazatelja. Prvi i najznačajniji jeste taj da su u to vreme u Petrovgradu postojale samo dve prodavnice sobnog nameštaja, a obe radnje su držali lokalni proizvođači. Drugi pokazatelj jeste da se u Zrenjaninu još uvek mogu naći identični primerci u vlasništvu drugih osoba. Usled kvaliteta drveta i obrade moglo bi se reći da je verovatniji proizvođač ovog ormara fabrika nameštaja Anton Bence-a.
Stil i tehnika opričanog ormara
Njegova jednostavna i kubična linija inspirisana je poznim art deko-om, dok neobična struktura drveta razbija njegovu strogost i asocira na ranije stilove kao što je bidermajer. Za izradu ormara korišćene su tri vrste drveta. Glavna struktura ormara načinjena je od hrasta, prednji centralni paneli od dekorativnog ptičjeg javora, dok su manje bitni detalji, kao što su police i delovi pozadine, urađeni od lošijeg drveta tj. čamovine. Na metalnim bravicama za zatvaranje vrata stoji sačuvan natpis proizvođača – Vulkan.
Epilog priče i novi početak
            Tokom vremena ormar je promenio kuću, a još češće je menjao svoj položaj u prostoru. Godinama je pretrpeo brojna habanja, udarce i ogrebotine, a prvobitni lak je počeo sam da se ljušti. Zbog toga je postalo neophodno da mu se vrati stari sjaj i produži radni vek. Utrošeno je desetak dana na učvršćivanje strukture ormara, čišćenje starih slojeva laka i druge neophodne popravke, da bi se na kraju dobio komad, koji je danas skoro nemoguće pronaći u prodavnicama nameštaja.

D.V.
Petrovgradski ormar nakon restauracije


петак, 22. мај 2015.

Fotografije Ištvana Oldala seniora

Čitaocima Banateke predstavljamo tri fotografije Ištvana Oldala starijeg (1829-1916) iz privatne zbirke. One su nastale u različitim periodima Oldalovog stvaralaštva i tematski su drugačije, ali ih povezuje ista majstorska ruka.

1. 1865-1875. "Nepoznata porodica"
2. 1875-1890. "Portret Ištvana Biro-a"
3. 1890-1900. "Irma i Margit Biro pred objektivom"







четвртак, 21. мај 2015.

Ilija Nikolajević – protoprezviter bečkerečki (1715/1716-1767)

Ilija Nikolajević rođen je u Temišvaru 1715. ili 1716. godine. Učio je kod magistra Rake u rodnom gradu, da bi kasnije (pre 1739) prešao u Beograd i nastavio školovanje kod grka Anatolija sa Svete gore, gde je podučavan pevaniju i grčkom jeziku. Godine 1739. ga je zapopio episkop temišvarski Nikolaj Dimitrijević. Oko 1740. godine podučavao je u Zemunu mlađe naraštaje knjigama i religiji, da bi krajem 1741. godine bio proizveden u protoprezvitera od strane episkopa Georgija Popovića.
Dolazak Ilije Nikolajevića u Bečkerek svakako da nije slučajan. Grad je bio potpuno devastiran nakon pustošenja u od strane kuge i Turaka krajem tridesetih godina XVIII veka. Godine 1740. ostalo je u gradu samo sedam poreskih glava. Ilija Nikolajević je verovatno došao sa ciljem da ulije veru raseljenom i uplašenom stanovništvu, povrati crkvenu organizaciju i instituciju protoprezviterata. Bilo je potrebno određeno vreme dok njegova mladost i obrazovanost nije počela da daje rezultate. Godine 1745. su se kovali planovi o gradnji novog hrama u Bečkereku, a već naredne počeo je da se uzdiže čuveni Uspenski hram, pri kome će Ilija stolovati. Iste 1746. godine on je sastavio domovni protokol iliti konskripciju, koji danas predstavlja prvorazredni dokument za istoriju našeg grada. Prema ovom dokumentu možemo videti da je prota u to vreme bio oženjen Jevrosimom, ćerkom popa Stojše, i da je imao troje dece: sedmogodišnju Jevrosimu, dvogodišnju Julijanu i dvomesečnog sina Jovana. U njegovoj kući su, pored njegove porodice, živela i dva pitomca, koje je prota podučavao, i jedan sluga.
Krajem 1746. Ilija Nikolajević je posredovao kod mitropolita Georgija Popovića da selo Siga (danas Perlez), koje u to vreme nije imalo paroha, dobije određeno svešteno lice. Vladika je na molbu Sižana trebao izvesnog Teodora da proizvede u đakona, koji bi privremeno obavljao funkciju paroha. Interesantno je da se jedan od Nikolajevićevih pitomaca u to vreme zvao Teodor Markov. Pored uobičajenih funkcija prota je morao da obavlja i naizgled neobične zadatke. Tako je najverovatnije početkom pedesetih godina morao da juri odbegle monahe iz fruškogorskog manastira Pribina glava. Njih je Ilija pronašao u manastiru Vojlovica i vratio ih nazad u Belegiš (Srem).
            Prilikom velike vizitacije Temišvarske eparhije 1758. godine zabeleženi su značajni podaci o protoprezviteru Iliji Nikolajeviću. Prema njima prota ima Instrukciju a pravila svete tajne Novog zaveta zna dobro. Takođe on poseduje propisanih pet knjiga, ali i druge pisane na slovenskom i grčkom jeziku. Tada je već imao šestoro dece, od čega troje kćeri i isto toliko sinova. Godine 1763. prota je u društvu episkopa Vikentija Vidaka Jovanovića (1730-1780) posmatrao podizanje krsta na toranj Uspenskog hrama, koji je građen u periodu 1757-1758. godine, što je bila kruna njegovog rada na podizanju ove crkve.
            Protoprezviter Ilija Nikolajević završio je ovozemaljski život nesretnim slučajem 1767. godine kada ga je udario konj. Dan nakon nesreće sahranjen je u porti Uspenskog hrama.

D.V.

Literatura:
Tihomir Ostojić, Dositej Obradović u Hopovu, Novi Sad 1907.
Ur. Aleksandar M. Stanojlović, Monografija Petrovgrad, Petrovgrad 1938.
Dušan Popović, Srbi u Banatu do kraja XVIII veka (Istorija naselja i stanovništva), Beograd 1955.
D. Grbić i dr., Ćirilicom štampane knjige 15-17. veka Biblioteke Matice srpske, Novi Sad 1994.
Dušica Grbić, Radoman Stanković, Ćirilske rukopisne knjige Biblioteke Matice srpske: Katihetski priručnici, Novi Sad 2014.
Petar Žebeljan, Jednom u Perlezu i Ždralovi nad Perlezom, Novi Sad 2014.

недеља, 17. мај 2015.

Prilog skulptorskoj delatnosti u Vel. Bečkereku (Kopf & Vučetić)

Vajarska delatnost u Velikom Bečkereku nikada nije sistematski proučavana. Samo delimično su obrađeni kameni nadgrobni spomenici iz perioda XVII-XVIII veka ili pak tržni krstovi XIX veka, dok je delatnost kamenorezaca Tunera tek dotaknuta. Ovaj prilog će (nadamo se) pomoći nekom budućem poduhvatu, koji bi imao širok pristup ovoj pomalo skrajnutoj temi.

Prvi školovani vajar javlja se u Bečkereku nešto pre početka revolucije 1848. godine. Bio je poreklom iz Apatina i zvao se Mihael Kopf. Prvi podatak o njemu potiče iz 1847. godine kada je zabeleženo da radi na unutrašnjem uređenju Pijarističke crkve. U to vreme on je bio jedini vajar na području Torontalske županije tj. Bečkerečkog finansijskog okruga nakon revolucije. Skromnim biografskim podacima Mihaela Kopfa možemo dodati i to da je tokom maja 1852. godine boravio u Beču, gde je odseo u hotelu „Grad Trst“. Poslednji podaci o njemu nalaze se u dva popisa delatnika u gradu iz 1862. godine.

Mnogo decenija kasnije u gradu će biti zabeležena delatnost čuvenog slikara, vajara, dekoratera i pedagoga Paška Vučetića (1871-1925). On je 1925. godine stavio krunu na vanvremensko arhitektonsko delo Dragiše Brašovana – Sokolski dom. Na angažovanje Paška Vučetića su mogle uticati određene rodbinske veze sa Bečkerekom ili, pak, poznanstvo sa slikarima Aleksandrom Sekulićem i Urošem Predićem, ali ove veze tek treba istražiti. U svom tekstu književnik Veljko Petrović kazuje da je za Sokolanu u Velikom Bečkereku izradio Paško Vučetić „u poslednje vreme dva gladijatora u natprirodnoj veličini“. Drugi zapis o angažovanju Paskoja nalazimo u tekstu Marka Cara, koji kazuje: „U najnovije vreme izradio je Vučetić za Sokolanu u Bečkereku dva kolosalna borca, koji takođe trebaju da se sliju u tuču, ali nije dočekao da ih vidi uspostavljene na mestu“.
Ovi zapisi koliko god kratki ipak nam pružaju značajne podatke o radu Paška Vučetića u Bečkereku. Ove figure Gladijatora sa sokolima predstavljaju poslednje delo ovog vrsnog akademičara i impresioniste, a kao što vidimo bilo je u planu i da se izliju u metalu, ali se nakon smrti autora verovatno odustalo od toga. Iako je Paško Vučetić prvenstveno bio slikar, skulptura mu nije bila strana, pa je tako 1912. godina na Kalemegdanu izradio Karađorđev spomenik, dok je u njegovom ateljeu pronađena nakon smrti i skulptura „Bahatkinja“.
Za kraj je neophodno odgovoriti na jedno vrlo bitno pitanje. Zbog čega je kompletno delo Brašovana i Vučetića u vidu Sokolane inspirisano neoklasicizmom? Odgovor je vrlo jednostavan. Zbog toga što je u to vreme to bio najmoderniji pravac u kompletnom umetničkom stvaralaštvu Evrope. Nakon I svetskog rata trebalo se nakon haosa vratiti u određeni red i poredak. Setimo se samo neoklasicističke faze Pabla Pikasa ili pak grupe nemačkih slikara iz Drezdena okupljenih u Novoj Objektivnosti. Klasični realizam uticao je i na domaće slikare kao što su Dobrović, Šumanović i dr. On je bio prisutan i u primenjenoj umetnosti u radovima staklare Mozer, koji sadrže nizove Amazonki u borbenom pohodu, ili pak u muzici Igora Stravinskog i skandinavskom dizajnu.  Čitav ovaj pokret je tek u skorije vreme dobio svoj delimičan okvir u izložbi Gugenhajm muzeja „Chaos and Classicism: Art in France, Italy, and Germany, 1918-1936“.

D.V.

Izvori:
Angekommen in den Gasthöfen und Fremdenführer, Fremden-Blatt No. 113, Wien (12.05.1852)
Grosses Adressbuch des Handels=, fabrik= und Gewerbstandes, Nürnberg 1862.
Mittheilungen aus dem Gebiete der Statistik: Herausgegeben von der K. K. statistischen central-commission, Wien 1865.
Marko Car, Paško Vučetić, Misao, knjiga 17, Beograd 1925.
Stanoje Stanojević, Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, Zagreb 1925.
Internet: